Moderna tradicija

“Pune ruke posla”

Viktorija Rogić

„Jooj ne pitaj me niš`, nisan ti celi dan stala imala sam pune ruke posla“ .

Koliko ste samo puta čuli ili još bolje izrekli ovu rečenicu? Bezbroj, zar ne? Svi mi svakodnevno bilo muškarci ili žene upotrebljavamo ovu rečenicu i njome se tako olako koristimo. U moru poslova koji ili nas zaista okružuje ili ga često mi sami zamišljamo kao „posao“ ova je rečenica postala odgovor na sve, no jesu li nam zaista svakodnevno pune ruke posla?
„Pune ruke posla“ uzrečica je koja su upotrebljavali i naši stari, no u tadašnje njihovo vrijeme ona je zaista i kazivala to što znači. Zašto je tako? Naime, kroz svoje kolumne uvijek spominjem kako su žene prije stalno radile, bilo u polju, bilo po kući kuhale i čistile, brinule o djeci i mužu, hranile blago, pomagale muškarcima u njihovim poslovima i uz sve to u svoje (nazovimo ga tako) slobodno vrijeme radile su ručni rad, prele, tkale, šile, vezle i slično. Njihove ruke nikad nisu bile slobodne. Primjera radi uzmimo situaciju kada se ljeti išlo raditi u polje, žene bi hodajući ili vozeći se u kolima do polja nosile sobom preslicu i prele ili bi plele čarape ili vezle, kako ne bi „štentale“ dok putuju. Isto tako dok bi kuhale ručak i čekale da juha zakuha ili se kruh ispeče u rukama bi im bilo nešto od alata kojim su radile. Uvijek i u svakoj prilici njihove ruke bile su aktivne.
Danas žene također uzrečicu „pune ruke posla“ upotrebljavaju kao najčešći odgovor na postavljena pitanja, no vrijedi li ta uzrečica danas jednako kao nekoć? Danas žene imaju svoj posao, odnosno zaposlene su negdje gdje taj posao i obavljaju te za to primaju plaću, a kod kuće imaju obaveze poput čišćenja i kuhanja. Sve slobodno vrijeme između toga njihovo je slobodno vrijeme. Svi mi najčešće ga provodimo na kavama s dragim nam osobama ili to vrijeme provodimo ispred televizora i mobitela. Dok kuhamo jednom rukom miješamo, a u drugoj su nam ruci, mobitel, kava ili cigareta. Zatim gledamo serije ili ostale nama interesantne programe, poslije toga odlazimo na društvene mreže dogovarajući se s kim ćemo i kada sutra popiti kavu za vrijeme pauze na poslu ili poslije posla, ili dok čekamo djecu u vrtiću i školi. Poslije posla najčešće obilazimo dućane kupujući namirnice za ručak ili jednostavno gledajući što ima novog u ponudi u odnosu na jučer. Tu su još odlasci frizeru, u teretanu, na zumbu, pa ponovno neka kava dok čekaš dijete ili muža da se vrate od prijatelja ili s nogometa. Tu su i odlasci na razna događanja koje posjećuješ jer će i svi ostali biti tamo i niz drugih zanimacija koje nam „ubiju dan“ i zbog kojih nemamo vremena za sve ostalo.
„Pune ruke“ i danas je aktualno i u ovom trenutnom ubrzanom tempu stvarno možemo tu uzrečicu i koristiti. No pitanje koje ja želim postaviti je: Čega su nam zapravo „pune ruke“? U redu, odradimo mi svoj posao i svojih 8 ili više radnih sati, možda i skuhamo ručak, ali ispijanje kava, gledanje serije, surfanje internetom i ostali niz svakodnevnih „poslova“ zaista ne možemo nazivati poslom. Naše majke, bake i svi ostali preci prije nas imali su sva prava govoriti kako su im pune ruke posla jer su stvarno i bile, a mi idući put prije nego izgovorimo tu rečenicu stanimo i zapitajmo se jesu li nam danas zaista bile „pune ruke posla“ ili smo dio vremena ipak proveli uz kavu mobitel i cigaretu?


Foto: pexels

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u