Moderna tradicija

“…pune su nam pune, bukare drvene…”

Viktorija Rogić

Nedavno, zbog određenih radova, kod nas par sati kroz jutro nije bilo vode. Ta informacija sama po sebi nije toliko interesantna ni bitna, no navela me ponovno na razmišljanje o vodi i njenoj važnosti. Pričala sam u svojim kolumnama o tome kako je voda nekoć bila zapravo luksuz. Prije je vladala nestašica vode i ljudi se vodom nisu razbacivali kao danas. Naime, voda se uzimala iz bunara, ali se najčešće nosila iz obližnjih rijeka i jezera. Upravo proces nošenja te vode od rijeke do kuće moja je današnja tema, odnosno da budem preciznija, tema su posude u kojima se voda nosila.
Znate li što su bukare ili fučije?
Naši stari oduvijek su bili zanatlije pa su se tako, osim poljoprivredom, bavili i drvodjelstvom. Sami su izrađivali suđe, posude i alate koje su koristili za život. Između ostalih, proizvodile su se i posude koje su bile namijenjene upravo za ispijanje vode i drugih tekućina.
Fučija je posuda za vodu koja je bila spljošteno okruglastog oblika te je bila zatvorena odozgo. Na vrhu u sredini imala je rupicu u koju se mogao zabiti drveni čepić koji je bio u obliku male treščice. Rupa je bila taman dovoljno velika da se iz nje moglo piti. Neke su fučije imale samo jednu rupicu na vrhu dok su neke imale dvije, od čega je jedna bila uz rub kako bi se iz nje moglo izliti. Neke su fučije imale samo jednu ručkicu, a neke su bile napravljene tako da se mogu nositi na leđima. Zatim imamo kablicu. Kablica je služila za svašta. Svaka je domaćica imala nekoliko kablica i svaka je imala svoju svrhu. U nekoj se nosila i stajala čista i pitka voda, u nekoj se prao veš, u nekoj se pralo ostalo posuđe i sl. Kablice su sve bile okrugle s dvije ručke i bilo ih je raznih veličina. Kablicu s vodom žene su najčešće nosile na glavi. Tu je i bukara (koja se i danas koristi i izrađuje u Kuterevu za uporabu, ali i kao suvenir) iz koje se voda pila. Bukara se uvijek nosila kada bi se išlo raditi u šumu ili polje kako bi se moglo popiti vode ako se prolazi kraj rijeke ili jezera. Sve te posude bile su u potpunosti drvene te okružene s jednim ili više metalnih obruča.
Žene su najčešće nosile vodu pa su uvijek išle u skupinama jer im je to bilo i vrijeme za druženje. Zanimljivo je bilo vidjeti kako nekoliko njih pješači i po nekoliko kilometara i, iako bi paralelno nosile kablicu na glavi, fučiju na leđima te još u rukama neku manju kablicu, često bi pjevale dok bi hodale ili se smijale i zafrkavale šećući. Po vodu su odlazile posebno često za vrijeme toplijih dana kada se vode više i trošilo. Žene su obično nosile takve manje količine vode koja se koristila za piće i kuhanje. Muškarci su vodu za pojenje stoke, zalijevanje vrta i za slične stvari stavljali u bačve koje su tovarili na konje ili su vozili na kočijama.
Danas je nama nezamislivo biti bez vode pa i u momentima kada na nekoliko sati vode nestane mi paničarimo i ljutimo se jer baš se sad ne možemo istuširati, popiti vode, nešto oprati, ali ni kavu popiti u kafiću. Jednostavno nastane čitav jedan mali kaos i mi smo izgubljeni. A zamislite sada da se morate ustati i po nekoliko sati prije kako bi donijeli vode, ponekad i iz drugog sela, ili da ne možete vodu nositi u malim bočicama kamo god pošli. Mi danas nismo ni svjesni koliko nam je pristup vodi jednostavan i nismo dovoljno zahvalni što vodu možemo popiti kad hoćemo i koliko hoćemo. Jedna poznata naša pjesma kaže „…pune su nam pune bukare drvene, na licu nam 50 nijansi crvene…“. Značenje ovih riječi danas nije isto kao nekoć. U pjesmi stihovi opisuju feštu i crvenilo izazvano pretjerivanjem u piću, a prije su bukare bile zaista pune vodom, a crvenilo u licu je bilo od Sunca koje je nastalo dugim hodanjem noseći vodu.
Zbog toga, dragi moji čitatelji, iako ne pijemo i ne držimo vodu u drvenim posudama cijenimo vodu i budimo zahvalni na situaciji kakva je danas.

 


Foto: hotspots.net.hr / TZ Sinj

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u