Postmodernizam – Koliko smo željni ludila?

Hmm… Da bi nešto dobilo prefiks post bilo bi dobro da se zna što je to bilo prije. U ovom slučaju eto, njemci su to prvi imenovali, moderna. Zvuči logično, je, ali koliko je vrijedno spomena?

Kad je strah od ubrzanog tehnološkog razvoja splasnuo početkom dvadesetog stoljeća, ljudi šarolikih djelatnosti počeli su prigrljivati tehnologiju pa čak i preispitivati svoje filozofske korijene. Period koji vrijedi okruniti imenom jer nosi svojevrsne dogmatične promjene svjetonazora i stila življenja.

Književnost, slikarstvo i glazba plivali su nošeni valom novih modernih tehnologija. Filozofski se u zapadnom svijetu javilo mnoštvo ideja među kojima i spektakularno tumačenje Neitzscheovih nihilističkih propitivanja, je li Bog mrtav? Neki to nazivaju i bogoubojstvom zapada. Dosta depresivno odbacivanje vlastite kulture ali bože moj.

Razvoj tehnologije doveo je dosta velik broj ljudi u situaciju kad priroda nije više bila toliko strašna da je se moraju bojati i eto ideje, pa čemu bog u jednadžbama, možemo mi sve sami. Komunistički režim nije se proslavio noseći zastavu ateizma i dobar dio svijeta vratio se svojim dobrim starim običajima ali s jednom zanimljivošću… Hm…

Vratili se na dobro staro rekurzivno pitanje čemu sve to? Dakako vrlo je jednostavno poljuljati pojedincu vjeru u samog sebe i plodove svog rada. Sve što treba je dokazati kako neki sustav u određenoj iteraciji sigurno ne uspijeva. Ljudi su pametni, zapamte neuspjeh i ideja je zrela za daljnju implementaciju. Što želim reći?

Pa taj period koji je naslijedio modernu, u kojem može se reći živimo i danas ima pik na dekompoziciju, raščlambu svega do granice kad će se svatko razuman poljuljati i reći pa vidiš ovo stvarno nema smisla. Svaka ideja da se razbiti na faktore koji pojedinačno imaju u sebi nešto što nekoj skupini pojedinaca nije simpatično. I to nam je postmodernizam. Sve samo ne zanimljivo.

Prosječni čovo sa ulice sigurno će u mnogim svojim postupcima pronaći značaj, ali ako ga se dovoljno dugo ispituje i iz dovoljno perspektiva, moguće je od svakog njegovog postupka napraviti znanstvenu fantastiku i neće više biti siguran koliko je sve skupa značajno.

Zanimljivo je recimo, samo sa stajališta ljudskih prava kako je moguće da pojedinac u očima većine svjetskih zakona ima neka neotuđiva prava. Pa jer smo si važni, ljudi jedni drugima, izuzev nekih bizarnih iznimaka. Jedna od glupljih postmodernističkih ideja je relativnost i lutanje u kategoriji spola i identiteta općenito.

Kanada i SAD, rekli bi države gdje ljudi žele ići jer je tamo dobro, dozvolili su u nekim saveznim državama nametanje zakona koji naređuje poslodavcima da se unutar njihovih ustanova ljudi moraju odnositi prema pojedincu u skladu s njegovim subjektivnim spolom. Problem je što se razmaženi ili potlačeni pojedinci nerijetko deklariraju apsurdnim statusima i broj zabilježenih potlačenih podvrsta nekontrolirano raste do granice apsurda. Zanimljivo je kako je najjednostavnija kritika postmodernizmu i najubojitija, ne donosi ništa novo, samo sumnju i relativnost, to smo imali i prije. Kako stvari učiniti boljima za sebe i za generacije poslije je nevažno pitanje sa stajališta postmodernizma. Ali, uvijek ima ali…

Postmodernizam kao ideja opisuje ništa drugo nego našu vlastitu zbunjenost u svijetu gdje tehnologija juri brzinom da je to velikom broju ljudi skoro pa nemoguće pratiti, a kud djeca bježe kad ih je nečega strah, u utočište, ulove se mami za nogu. U tome nema ništa loše samo se ne smijemo previše sramiti svojih korijena i kulture naših predaka, oni su živjeli najbolje što su mogli i ostavili svijet nama, ako ga ne raščlanimo u bez značaj, životi će nam se odjednom doimati mnogo značajnijima.

 

---

Foto: pixabay.com