Portret Dragice Rogić – žene, majke i poduzetnice u tradicijskoj kulturi

Zadarski književnik Nikola Šimić Tonin donosi portret Dragice Rogić – žene, majke i poduzetnice u tradicijskoj kulturi:

Dragica Rogić. Samohrana majka. Ekonomistica. Privatna poduzetnica. Voditelj i koreograf folklornih plesova. Projekt – menadžer. Predsjednica klastera žena poduzetnica RH – KOLO. Djelatnica POU – Dr. A. Starčević Gospić. Voditeljica radionica tradicijskih zanata. Osnivač Udruge Gačanka.

Udruga Gačanka osnovana je 12. 10. 2004. godine. Ciljevi osnivanja udruge, sukladno Statutu su: Edukacija članova udruge i široke populacije o tradicijskim obrtima; Izrada autohtonih tradicijskih proizvoda; Edukacija mladih; Organizacija radionica i društvenih susreta. Svrha i područje djelovanja Udruge: Revitalizacija i promicanje tradicijskih obrta i održivog razvoja ruralnih područja. Od 2004. do 2010. godine na etno sajmu Jesen u Lici u Gospiću priređuje izložbu sa radionicom na temu Vuna nije otpad.

Od 2004. g. do 2006. g. provodi podprojekt zelenog pojasa Velebit, financiranog od WWF-a na temu: revitalizacija tradicijskih rukotvorina u ruralnim domaćinstvima. 2006. g. projekt prerade i proizvodnje tradicijskih proizvoda od vune financiranog od HTZ-a, HGK-žk Otočac, Ličko Senjske Županije i MINGOROP-a. Od 2005.g i 2006.g provodi projekt CARDS 2003 na temu održivi razvoj i jačanje tradicijskih obrta i poljoprivrede na području Velebita.

2007. g. osnivanje i opremanje dvije stalne tradicijske radionice u domaćinstvima članica : radionica tkanja na tkalačkim stanovima i radionica šivanja narodnih nošnji. 2007. g. Udruga Gačanka organizira znanstveno stručni skup na temu Vuna, ovčarstvo i iskorištavanje vune, u Gackom pučkom otvorenom učilištu Otočac u suradnji s Tekstilno tehnološkim fakultetom iz Zagreba. 2007. g. Gačanka provodi tečaj izrade Lešćarske coklje, tradicijske obuće koja postaje traženi suvenir i uporabni predmet. 2007. g. osnivanje i opremanje dvije stalne tradicijske radionice u domaćinstvima članica: radionica tkanja na tkalačkim stanovima i radionica šivanja narodnih nošnji.

Od 2007. g. do 2010. g. u suradnji sa HGK – županijskom komorom Otočac organizira Terezijanski sajam, revitalizacija tradicionalnog života u Lici u razdoblju Austro – Ugarskog carstva sa sajmom tradicijskih radionica Hrvatske. 2008. g. oprema i postavlja izložbenu radionicu tkanja Ličkog biljca na mlinici na Majerovom vrilu na izvoru Gacke gdje članice u suradnji sa TZ Otočac drže prezentacije tkanja u svrhu turističke ponude. Ovaj projekt financiralo je Ministarstvo kulture.

2008. g. u suradnji sa udrugom Plemićka mladež iz Zagreba organizira modnu reviju na temu Vuna u svim godišnjim dobima u hotelu Sheraton. 2009. g. sufinanciranjem ministarstva kulture Gačanka organizira i provodi tečaj izrade Crvene kape u Gackom Pučkom otvorenom učilištu Otočac, i postavlja izložbu originalnih motiva Crvenih kapa. Tijekom 2009.g. sa Udrugom Gradina Polača provodi projekt revitalizacije Odore zadarskih serdara. S udrugom Kraljica Katarina iz Donjeg Lapca provodi projekt revitalizacije Ličke narodne nošnje.

Tijekom 2010. g. u suradnji s regionalnim razvojnim edukacijskim centrom Primus Fortissimus iz Otočca i Hrvatskim centrom za ribe i rakove Ličkih krških voda RH, organizira i provodi edukaciju opće populacije u LSŽ –i o korištenju Europskih fondova za razvoj ruralnih područja, s posebnim naglaskom na razvoj tradicijskih obrta i održivog turizma.

Tijekom 2011. g . provodi projekt Centar za tradicijske zanate koji financira EU po programu IPA komponenta IV – razvoj ljudskih potencijala, lokalna partnerstva za zapošljavanje – faza 3 na kojem su partneri: GTF- regionalni centar za jednakost spolova kao nositelj projekta; REC Primus Fortissimus; HZZ podružnica Gospić a suradnici HGK –žk Otočac. Pokrovitelj je grad Otočac a logističku potporu pruža braniteljska udruga Glavičica. 2012. – 2013. partner u projektu. EC IPA IV – Razvoj ljudskih resursa – Mladi na tržištu rada. Potpora mladima za ekonomski razvoj (YEDA) i Mreža ruralnih mladih kao potpora aktivnom pristupu mladih na tržište rada.

2014. partner u projektu Izvornošću do poduzetništva. Projekt je financiralo MZOS-a. Tiskana brošura: poduzetništvo kao međunarodna tema u osnovnoj školi. 2014. Partner je u projektu Izvornošću do poduzetništva. Projekt je financiralo MZOS-a. Tiskana brošura: poduzetništvo kao međunarodna tema u osnovnoj školi.

2015. g. projekt PRO POLI – promocija poduzetništva i obrta među srednjoškolcima u Ličko senjskoj županiji. Partnerstvo u projektu PRI RUCI – Program inovativni ruralni centar za inkluziju.

2016. god. projekt ROMA LI – jačanje kapaciteta lokalne uprave i osnivanje Udruge mladih Roma u LSŽ-i za bolje ostvarivanje ljudskih prava.

Danas udruga Gačanka ima stalni izložbeni postav tradicijske kuće u Centru za tradicijske obrte Otočac. Broji 15 aktivnih članica i 5 trenerica tradicijskih zanata. Zapošljava žene preko javnih radova i kroz provođenje projekata. Pri Udruzi djeluje i plesna grupa djevojčica mažoretkinja. Stalni suradnik Ministarstva kulture i HRT-e u programima kulturne baštine kao promotor tradicijske kulturne baštine.

Što reći za ovu izuzetnu ženu. Suvišne su riječi. Ustati i nakloniti se. Rijetki su trenutci kad uistinu kao sada ostadoh bez riječi. Riječ dajem Dragici.

Dragicina životna putanja

Rođena sam 27. 11. 1963. g. u Otočcu u seoskoj obitelji . Otac Josip je radio a majka Eva je bila domaćica. Slike iz mog djetinjstva uglavnom su vezane za rad na zemlji, pomaganje majci oko ručnih radova i čuvanje brata. Uz sve te sličice proteže se radost i bezbrižni trenutci sjedenja u prirodi uz knjigu i pisanje mladenačkih maštarija. Veliku ljubav osjećala sam prema beskraju prirode i svom konju s kojim sam često dijelila taj beskraj.

Vesna Parun

Još u prvom razredu osnovne škole prepoznata sam po sposobnosti izražavanja u recitiranju i plesanju pa mogu reći da sam se već od tada zaljubila u takav vid izražavanja sebe. Tada mi je, prilikom posjeta u moju malu seosku školu, književnica Vesna Parun zadivljena mojom izvedbom njene pjesme poklonila svoju knjigu i valjda sam od tada još više zavoljela hrvatski jezik. Roditelji su mi vjerovali, na čemu sam im uvijek zahvalna, prepoznali taj moj kreativni duh i želju za učenjem. Naravno prioritet su bili poljoprivredni poslovi koji su se morali obaviti pa onda folklorne probe u Društvu tada Ružica Brkljačić u Ličkom Lešću, česti nastupi i putovanja. Tako sam upoznala bogatstvo Lijepe Naše, naučila puno o obavezama i timskom radu.

Miris kazališnih dasaka

U srednjoj školi, koju sam pohađala u Otočcu, uređivala sam omladinski list, radila intervjue s važnim osobama pa tako i s Josipom Lisac, Vladom Kalemberom, Duškom Lokinom… Organizirala sam razne priredbe u školi i nastupala u igrokazima. Taj miris kazališnih dasaka uvijek osjećam, a sudjelovanje u igrokazu Doživljaji Nikoletine Bursaća pamtim po svojoj prvoj simpatiji.

Sretna i zadovoljna osoba

Srednja škola i sva ta moja traženja sebe kroz ples, glumu, pisanje, putovanja… stvorile su jednu sretnu i zadovoljnu osobu. Vezanost za obitelj i kuću pa pomalo i osjećaj odgovornosti prema mlađem bratu (majka se razboljela, otac je radio na terenu), spriječili su me da odem dalje, iako sam jako željela upisati fakultet. Zaposlila sam se u tekstilnoj tvornici Oteks u Otočcu i radila na šivaćim mašinama 6 godina, u međuvremenu se udala i ostala živjeti u Otočcu.
Moj muž je kao i ja bio veoma ambiciozan i vrijedan. Nakon kratkog vremena osnovali smo firmu za klesarstvo i tada nam se rodio sin Petar. Bila je to hrabrost, tada, iz podstanarstva uz dvije skromne plaće i malom bebom pokrenuti biznis no mi smo vjerovali u sebe i nakon par godina zaposlili smo još 5 osoba.

Domovinski rat

Onda je došao Domovinski rat i posao je stavljen u drugi plan. Moj muž je među prvima stao u obranu svog kraja, na što sam veoma ponosna. To su bile teške godine za sve nas, isčekivanja, osliškivanja zvukova granata, briga za četverogodišnjeg sina. Period kada mašta prestaje a javlja se samo nada i strah od onog sutra. No preživjeli smo i Oluju i krenuli ponovno u svoj biznis iako nam je granata uništila strojeve. Ponovno ispočetka ali s nekom većom radošću, sa snagom pobjednika. Dižemo kredit i ulažemo u radionu. Bilo je tada puno posla jer rat je ostavio traga. Naša firma Rogić. d.o.o. posluje i širi se na trgovine tekstilom u Otočcu. Više zaposlenih i više obaveza no zadovoljstvo u radu i stvaranju je veće. Rodila nam se i kćer Viktorija. Sjećam se njenog krštenja u zapaljenoj crkvi u Otočcu ali njeno ime nosilo je simboliku pobjede.

Život posvećen obitelji i poslu

Moj život tada bio je posvećen poslu, obitelji, vodila sam nabavu robe za trgovine, prodaju, dogovarala poslove, sudjelovala organiziranjem modnih revija i u raznim događanjima Grada Otočca i trčala između škole, vrtića, trgovina i telefona.

U svoj toj paleti obaveza dobijem ponudu od Gackog pučkog otvorenog učilišta Otočac da vodim folklornu sekciju. U tom trenutku probudim se iz čahure obaveza i vratim u svoja mladenačka sanjarenja. Zašto ne mislila sam!?

Riznica tradicije i zaljubljenica u tradicijsku kulturu

15 godina nakon toga mogu reći da sam postala prava riznica tradicije i zaljubljenica u tradicijsku kulturu. Istraživanja običaja, zapisivanja raznih kazivanja od starijih i prilagođavanje kazališnim daskama bilo je nešto što sam živjela svaki dan. Upoznala sam toliko divnih ljudi, proživjela s njima njihove živote, ponekad i plakala i smijala se zajedno s njima ali obogatila svoje znanje. Na jednom seminaru Zimske škole folklora u Crikvenici koju organizira Hrvatska matica iseljenika , a pohađala sam ih 8, upoznala sam jednu divnu obitelj iz Polače, također zaljubljenike u tradiciju, obitelj Dragana i Žakline Kutija i naše prijateljstvo razvilo se u divnu suradnju kasnije prilikom provedbe jednog projekta u Polači. Projekt po kojem smo oživjeli odoru Ravnokotarskih serdara. Aktivno bavljenje folklorom i omasovljenje članstva dovelo me je do razmišljanja o izradi nošnji koje su trebale za javne nastupe.

Udruga Gačanka

U suradnji s nekoliko članica pokrećemo radionicu tkanja i šivanja ličkih nošnji a rezultat je osnivanje Udruge Gačanka. Udruge koja se bavi očuvanjem tradicijskih zanata koju vodim sve do danas. Kako sam u životu uvijek bila spremna na uspone i razočarenja tako me i sada u najvećem usponu i razvoju naše firme zatekne bolest supruga. Dijagnoza karcinom, operacija, kemoterapije, ponovno nada i isčekivanje a posao i obaveze padaju na mene. Ali ojačala sam i nosim se s time, sin odlazi u Pučišća u klesarsku školu želi biti restaurator, kćer u pubertetu , kredit… Ta neizvjesnost s bolešću traje 7 godina u međuvremenu mi se razboli otac, ista dijagnoza a ja radim i dalje. Posložila sam si u glavi redoslijed obaveza ono što moram, ono što želim i tako funkcioniram. Folklor i udruga su mi bijeg od stvarnosti a moj muž to podržava u svojoj borbi sa bolešću.

Lički običaji

Scenski postavljam ličke običaje: prela, običaja ženidbe, običaje uz Božić i Uskrs u Lici. Surađujem sa Pavlovskim na snimanju dokumentarnog filma Kosinjski dedi, s Miroslavom Hadžiselimović na snimanju uskrsnih običaja i običaja darivanja vode. Snimila sam nekoliko emisija o preradi i bojenju vune u prirodnom bilju, rekonstruirala nošnju Krasnarskih bunjevaca po njihovim zapisima. Najveća radost mi je što su i moja djeca prepoznala vrijednost tradicije i žive u tom duhu. Kćer Viktorija završila je Osnovnu glazbenu školu na tamburi a svira i tradicijski instrument samicu. Oboje vrlo rado obuku ličku nošnju kad god je prigoda a kći Viktorija je i članica Folklornog ansambla Dr. A. Starčević Gospić.

Svoj križ nosim i dalje

2006. g. moj muž Stipe Rogić je nakon dvije teške operacije i borbe sa bolešću koja je trajala 7 godina preminuo je u 43. godini života, a moj otac Josip Cvitković 5 dana nakon njega. Praznina koju je ostavio u obitelji i u svom gradu i danas se osjeća. Bio je omiljen i pošten u svom poslu i veoma cijenjen. Kiparske kolonije i kamene skulpture u našem gradu te Križni put nose njegove tragove. Život nam zaista stavlja na ramena križeve koje moramo nositi a moja vjera i optimizam su snaga koju mi daju da svoj križ nosim i dalje.

2006. godina je godina u koja je preusmjerila moj život, osim što sam izgubila dva važna muškarca u svom životu zatvorila sam naše poduzeće i zaposlila se u Pučkom otvorenom učilištu Dr. A. Starčević Gospić na mjesto voditeljice plesnih djelatnosti. Nove obaveze zaokupljale su me sve više, a paralelno sam s Udrugom Gačanka razvijala program očuvanja tradicijskih zanata Like održavajući radionice. Položila sam trenersku licencu za trenera Mažoret timova i pohađala radionice izrade nošnji na Braču u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Tako sam u učilištu krenula s programom održavanja radionica tradicijskih zanata za što sam imala podršku Ministarstva kulture i grada Gospića.

Tradicijski zanati

Bavljenje tradicijskim zanatima u udruzi dovelo me je do sudjelovanja u obogaćivanju turističke ponude suvenira Gacke doline. HGK županijska komora raspisala je natječaj za originalnim suvenirima pa sam predložila da Udruga sudjeluje u tom natječaju i dobili smo nakon 3 godine znak izvornosti za 5 proizvoda udruge: lička kapa, lešćarske bijele coklje, djevojačka torbica, preslica i vreteno i kravata Gacka. Svi ti proizvodi danas nose znak izvornosti a neki od njih i znak Ličke kvalitete, novoga projekta Loga Like. Okupivši oko sebe tim vrijednih i poduzetnih žena Udruga Gačanka sve više širi svoj program djelatnosti pa sudjelujemo kao partner u nekoliko europskih projekata i postajemo samoodrživa udruga. Jedan projekt je osigurao uređivanje Centara za tradicijske obrte za koji dobivamo lijepi prostor od Grada Otočca koji ulazi u turističku ponudu Doline Gacke a članice postaju prezentatorice tradicijskih proizvoda i načina života u Gackoj. S Udrugom GTF – za održivi rast iz Zagreba provodimo nekoliko EU projekata na kojima sam angažirana kao projekt menadžer. Na poslu organiziram dva puta godišnje radionice tradicijskih zanata kako bih što više uključila lokalnu zajednicu u očuvanje istih a rezultati se vide u vrijeme manifestacije Jesen u Lici kada polaznice radionica izlažu i prodaju svoje proizvode. Upisala sam ekonomski fakultet na Veleučilištu Nikola Tesla u Gospiću kao vanredni student.

“Otočki dekameron“

2013. g. Pučko otvoreno učilište Dr. A. Starčević Gospić i grada Gospića izdaju knjigu Lička kapa čija sam autorica zajedno sa Tatjanom Kolak koja govori o promjenama Ličke kape Crvenkape od njenih prvih zapisa do danas. Knjiga je tiskana i na engleskom jeziku.

Na poziv profesorice Mandice Kostelac Gomerčić sudjelujem u projektu Otočki dekameron, zbirci novela koja izlazi u dva djela po 50 novela u svakom dijelu, a u kojoj je mojih 10 novela pisanih o različitim temama iz života. Sve novele koje sam napisala inspirirane su crticama iz moga života.

Torba bake Kate

Posjedujem vlastitu zbirku ličkih originalnih torbi koje sakupljam još od srednje škole. Kako sam dobila na poklon torbu od svoje bake Kate i naslušala se priča o njezinom porijeklu i vrijednosti tako sam odlučila sačuvati originalne torbe do kojih sam mogla doći. Prvu autorsku izložbu ličkih torbi imala sam u Gradskoj knjižnici u Zadru pod nazivom TORBA –važan element tradicijske kulture a trajala je od 25. 2. do 15. 3. 2005. godine. Izložila sam 18 eksponata. Druga izložba bila je u zavičajnom muzeju u Benkovcu u Kaštelu Benkovac u suradnji sa KUD – om Branimir iz Benkovca i njihovom voditeljicom Ksenijom Čirjak koja mi je tada puno pomogla i do danas surađujemo, s Zavičajnim muzejom i Gradom Benkovac. Izložba je trajala od 17 srpnja do 1. rujna 2009. godine. Treća izložba održana je povodom 150. rođendana Nikole Tesle u Muzeju Nikola Tesla u Smiljanu u suradnji sa Muzejom Lika iz Gospića. Izložba je trajala od 10. srpnja do 1. rujna 2017. g. Za tu prigodu u Udruzi Gačanka izradili smo repliku Tesline torbe čiji se original nalazi u muzeju u Beogradu. Četvrtu izložbu torbi organizirala sam u Otočcu u Centru za tradicijske obrte povodom obilježavanja dana Europske kulturne baštine u suradnji s Ministarstvom kulture. Izložba je trajala od 1. 8. 2016. do 15. 9. 2016. godine.

Plaketa grada Otočca

20 1. 2018. g. povodom Dana grada Otočca 2018. godine dobila sam Plaketu grada Otočca za rad. 23. svibnja povodom Dana Županije dobila sam Javno priznanje za rad Ličko-senjske županije.
Danas sam majka dvoje odrasle djece, kćer je završila fakultet u Šibeniku i stekla zvanje Stručne specijalistice menadžmenta, trenutačno stažira, a sin je završio fakultet na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Još uvijek je nezaposlen u struci.

Živim u obiteljskoj kući, uživam saditi vrt i uzgajati vlastito povrće, a rijeka Gacka mi je inspiracija i čuvar mojih tajni i snova.

 

 

---

Izvor: Nikola Šimić Tonin | Foto: Dragica Rogić / Privatna zbirka