Progledaj srcem

Nedavno se neki, očito vrlo liberalni i čovjekoljubivi novinar, kakvih je kod nas napretek, zapitao zašto u Hrvatskoj ne postoji trg žrtava Katoličke Crkve. Ni prvi ni zadnji, iako bi pravo pitanje trebalo glasiti – kad ćemo napokon prestati biti žrtve takvih novinara, kojima je crna i mrtva Hrvatska spiritus movens bivanja? Jer, ukoliko je zaista Crkva najveće zlo koje nam se događa, ne dao Bog većeg zla.

Cibona, subota navečer. Tisuće raspjevanih mladih daju slavu jedinome koji ju zaslužuje. Iako su u hramu košarke, to nije Dražen Petrović niti bilo koje slavno ime kojemu se inače, onako pozemljarski, klanjamo i divimo. Pjevali su u čast Bogu koji daruje smisao i ljubav, bez čije ljubavi nema smisla, čiji je smisao u ljubavi. Imenu nad svakim imenom. Pjevali su zanosno i ostali žedni takve ljubavi.

Nije bila Ultra, ali je bilo ekstra. Nije bilo potrebno četrdeset milijuna razloga za okupljanje, kolika je zarada od legalnog opijanja i tabletiranja, pod krinkom ludo dobre zabave. Nije bilo alkohola niti droge, a cijelu je dvoranu tresao posebni adrenalin. Ti su mladi bili na nečemu, jer tri sata pjesme i plesa ne ide tek tako. Da, bili su na jednom posebnom dopingu, koji diže iz tame i vraća u svjetlo, koji raspiruje žar i zanos i vuče iz letargije i depresije u koju nas neki uporno i neumorno vraćaju. Snaga Crkve pred kojom uzmiču dušmani.

Neka neobična ekstaza, bez extasyja. Ljubav. Njezin sami izvor. Posebni Gost iznenađenja.

Zato život pobjeđuje. Unatoč onima koji kukaju zbog odlaska mladih tko zna kamo, a tomu se potajno zluraduju. Dok je Crkve, bit će i onih koji će zaorati brazdu svojih djedova i nakalemiti lozu u kamenu. Stoga je ovakvima s početka ona zločinačka organizacija. Usuđuje se dati nadu mladosti, u nadi protiv svake nade. Zar nije lakše biti u mraku i bježati?

Progledati srcem mogu oni koji znaju vidjeti.