Svijet na(d) kojim živim

Početak: Špilje u koje se bojiš ući, čuvaju blaga koje tražiš

Marjan

Pisanje tekstova uz vremenski odmak ne mora nužno biti loša stvar. Ipak, netko sam tko voli unutarnje osjećaje i proživljeno zapisati “na prvu” te ih takvima odmah podastrijeti na čitanje, dok je još vruće. Ponekad neke od njih ne dijelim, ostavljam ih pohranjene u bespućima nastalih iz nula i jedinica svog kompjutera.

Još rjeđe ugledaju svjetlo dana izlaskom iz printera. Ponekad “naletim” na njih pa ih pročitam, zanimljivo mi se prisjetiti što sam tada “osjećao” u glavi i duši. Nema potrebe da vas davim s time. Ali kako neki uvod ipak treba, nastavit ću ovako…

Kroz život srećemo razne ljude, neki bljesnu i nestanu, neki dođu i ostanu, dok za neke pomislimo kako je bolje da ih nikad nismo sreli ni vidjeli. Otprilike nam se tako kategoriziraju. Prošlog ljeta sam u Brinju upoznao Antu Fumića. Zamolio me za nekoliko fotografija koncerta “Singrlica” na brinjskoj Pisti.

U skraćenoj varijanti sve to izgleda ovako: kao dva osvjedočena lokalpatriotska Don Quijotea započeli smo suradnju u kojoj ću ja doprinositi Lika Clubu nekim svojim pričama. Složili smo se da to budu priče o tome što sam vidio i doživio kroz svoja lutanja iznad i ispod površine domovine.

Stjecajem okolnosti posao mi je bio takav da se mogu pohvaliti kako sam posjetio gotovo svaki kutak lijepe naše, od juga do sjevera, od istoka do zapada, uključivo i one međustrane. Priče dijelom već postoje na papiru, ali najvećim dijelom su sačuvane kroz tisuće fotografija koje sam načinio u tim svojim putovanjima.

Hobiji kojima se bavim omogućili su mi da budem i u onim prostorima koje su uživo vidjeli ili koje će tek vidjeti vrlo, vrlo malo ljudi na svijetu. Većina neće nikada. Jedan od tih hobija je speleologija. I odavno je prestala biti hobi – pretvorila se u ljubav.

“The cave you fear to enter, holds the treasures you seek”

Špilje u koje se bojiš ući, čuvaju blaga koje tražiš. Što to, zapravo, znači? Nije to neko gusarsko blago, kovčeg pun zlata o kojem sva djeca maštaju da će ga otkriti ako uđu u neku mračnu i tajanstvenu rupu. Kakva su to onda blaga?

Za početak – prirodno. Otkrivate tajne postanka zemlje, postanka prostora na kojem živite, otkrivate tajne prošlosti ali i budućnosti. Otkrivate da postoje prostori i nezamisliva umjetnička djela nastala rukom Majčice Prirode i gospodara kojeg zovemo Vrijeme. Vrijeme u kojem smo mi ljudi tek jedno od sitnih zrnaca pješčanog sata. To vrijeme nekad nazivamo i geološkim. Špilje su bile tu davno prije ljudi. Neke su danas prekrila velika mora.

A ljudi, ta zrnca pijeska, pojave se povremeno koristeći špilje za neke svoje svrhe. Onda ljudi nestanu u treptaju vremena, a špilje ostanu. Neke se zaruše, a neke postanu veće i ljepše. Ponekad, ako pažljivo gledamo, u nekima nađemo i tragove spomenutih “zrnaca pijeska”. Kad shvatite što je prirodno blago, otkrili ste i direktni put do sljedećeg blaga.

A ono je – duhovno. Potrebno se poniziti kako bi počeli shvaćati da niste jedina i naj pametnija vrsta na Zemlji. Shvatite da su neke druge vrste, ne toliko pametne i razvijene kao mi, preživjele tisuće godina i proživjele sve ono što smo im mi ljudi podastiremo. Shvatite da smo mi ljudi jedina rušilačka i uništavačka vrsta. Shvatite i da uništavanjem te ponižavanjem prirode i svih njenih bića, zapravo uništavamo sami sebe. Priroda će se obraniti, istina teško i to će potrajati, ali hoće. Mi smo ti koji će nestati.

Dalje su na tom popisu nematerijalnih blaga i- intimna.
U ovim lutanjima ispod zemlje, kao i u svim ekstremnim i ne toliko svakodnevnim stvarima neizostavno se morate družiti s drugim ljudima, ljudima koji su tu iz istih razloga koji ste i vi. S njima dijelite doslovce – sve. Hranu, piće, svjetlo, odjeću, vreću za spavanje, teret, vjeru… Vjeru jednih u druge, vjeru u ljude. Vjeru da će vaš prijatelj postaviti špagu i sidrišta na dvjestometarskoj vertikali dovoljno pouzdano da se svi sigurno spustite na dno i vratite gore. Vjeru koja dolazi iz saznanje da će svi vaši prijatelji špiljari doći i spašavati vas u slučaju, ne daj Bože, nezgode. To intimno blago je puno šire od ovih nekoliko rečenica. To osjetite kroz stotine svakodnevnih malih stvari kada ste negdje daleko u planini ili ispod nje i kada danima ne osjetite niti vidite i mali komadić onoga što zovemo civilizacijom. Nema politike, gužve, televizije, ratova, mržnje, negativne energije… Samo vi i vaši prijatelji, ljudi koji imaju vjere jedni u druge.

I za kraj, dodajmo i – osobno.
Naučite pomicati svoje granice. Otkrivanjem novih prostora otkrivate novog sebe. Učinite nešto za što prije nikada niste ni pomislili da možete učiniti. Ako to pokušam predočiti u sliku, to bi izgledalo ovako:

Visite na špagi, sami, kao da lebdite u nekom svemiru. Stotinjak metara iznad vas vidite otvor jame kroz koji se plavi nebo sa sitnim oblačcima obasjanih suncem. Sunce ne dopire do vas, a količina svjetla na mjestu u kojem “lebdite” dostatna je tek da nazirete siluete zidova stijena uokolo. Sve boje i sva svjetlost dana nestaje od tog otvora prema vama. Postupno ispod vas u nekoj ne ocrtanoj granici prelaze u tamno crnilo koje u špiljarenju zovemo “apsolutni mrak”. Ta crna boja, taj mrak, ne daje vam osjećaj dubine, ali vi znate da se pruža još –barem- stotinu metara ispod. Čak i špaga na kojoj visite o jednoj jedinoj spravici nestaje u tom mraku. Pa i svjetlo vašeg prijatelja postaje sve manja i manja točkica, manja od krijesnice u ljetnoj noći. No vi znate da ćete nastaviti dalje i da ćete u toj tmini dotaknuti dno. I znate da će se pred vama otkriti nešto što još nitko nikada nije vidio. Znate da, kad se otkopčate na kraju špage i stanete na čvrsto, počinje avantura koja će u vama probuditi nekog davnog dječaka pred ulazom pećine, ali probuditi i odraslog istraživača tajni Zemlje. I onda krenete dalje ozareni i napucani adrenalinom.

Eto, to je jedan dio tajni o kojima ću vam pisati na ovom portalu. Sad je vrijeme da malo prekopam riznice sjećanja, pregledam stotine i stotine fotografija nastalih tijekom raznih putovanja i krenem pisati s vremenskim odmakom, što će i meni biti neko novo iskustvo. Zanima me koliko će se razlikovati “novo” pisanje od “starog”. Zapravo, možda će rečenice možda biti presložene na neki drugi način, ali znam da će doživljaj opet biti onaj.

Neće to uvijek biti priče ispod površine, lutat ćemo malo i nekim krajevima nama poznatim ali za koje možda nismo našli mrvicu vremena da stanemo i stvarno ih upoznamo.

A ako vas priče i fotografije koje odaberem potaknu u tome, što mene svakako jesu,možda će potaknuti one sitne promjene u vama, jer put od tisuću milja uvijek počinje jednim korakom.

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u