Dnevnik slučajnog prolaznika

Gospon, što Vam znači uniforma?

Ivan Tominac

Znate čovjeka. Upoznali ste ga. Upoznali ste puno njih. Ne postoji istoga. Svaki pojedinac dolazi sa svojim specifičnostima. U nekome nešto ljudsko, u nekome nešto sakriveno, ali ljudsko, nadamo se. Današnje društvo, društvo je bolne generalizacije kobne po pojedinca koje mu ne dopušta da mahom raširi krila, iskaže svoje ideale i vine se tamo gdje mu je mjesto – u visine.

Jutro k’o jutro. Umor. Tuš i ajmo, trk! Zvuk motora dopire kroz zatvorena vrata, a majka spremno čeka na moje ukrcavanje. Kasnim. Uvijek kasnim. Bojim se da ste shvatili. Nisam jutarnja osoba ni u kojim uvjetima, ne funkcioniram i mozak mi se budi tek oko deset. Čitao sam i neko istraživanje o tome, kažu da stoji. Tako profesionalno sam paniku prenio na majku, pa je vozeći izvan propisa pokojem vozaču nešto i opsovala. Utrčavam u vlak i ne primijetivši da mi je torba čitavo vrijeme bila otkopčana, stigao sam. Udah, izdah, valjalo je paniku pustiti da napusti moje tijelo. Neka je vani.

Stigao sam i dok putujem razmišljam o prolaznosti života i riječima svog omiljenog fakultetskog profesora. Postoje ljudi koji primjećuju tvoj talent i životna stremljenja. Primijete borbu, ali te i upozoravaju. Upozoravaju te na sve nedaće s kojima ćeš se naći jer si takav; stravstven i osebujan.

Stigao sam, a misli kao da su mi istrčala iz glave. Bavio sam se samo toplinom i prezirao usijani asfalt. Devet ujutro, a već sam se oznojio k’o kakvog ljetnog dana u popodnevnim satima. Tek sam izašao iz tuša, a već bih utrčao u novi.

Sljedeća situacija me prisjetila na neku od prijašnjih situacija o kojima sam govorio s namjerom da izbjegnem bolest generalizacije. Riječ je o ZETovcu, nije ovo bio onaj isti vozač koji se ljubazno ophodi s putnicima i ne nije ovo onaj isti koji je pomogao paraplegičara. Druga je ovo vrsta. Drugi čovjek. Drugi maniri. Zeru nečovječnosti u formalno obavljenom poslu.

Situacija.

Žena pedesetih godina s vrećicama u rukama trkom pokušava sustići autobus. Iza nje je bila i djevojka. Gospođa je gotovo stala pred vrata autobusa, djevojka je bila iza nje, a vozač? Vozač ih je pogledao i krenuo. Uvijek možemo govoriti o savjesno obavljenom poslu, a meni kao pojedincu ovdje je u oko upao samo bezobrazluk, a posao, posao je mogao biti obavljen jednako savjesno i da je otvorio prokleta vrata.

Nema istog. Nije stvar samo genetskog koda, stvar je života i njegove prolaznosti. Dok prolazi ti učiš. Učiš biti čovjek. Naučiš. Nekad griješiš, ali na greškama se uči? Vjerujte njihovim djelima, a ne uniformi jer djela ga čine čovjekom. Ista uniforma,  ali drugi ljudi. Vjerujte u njega. Njega čovjeka. Uniforma je fejk.


Foto: pixabay.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u