Kolumne

Oslobodili smo barabu…

S obzirom na sve teme koje se osjete u zraku posljednjih dana, pitala sam se koju odabrati za ovaj četvrtak. Posljednjih je dana glavna tema u formalnim i neformalnim razgovorima Agrokor. Gdje god da se okrenem, ime Ivice Todorića je prisutno. Mnogi su uplašeni, ljuti, traže krivca, razočarani su u državu. Mnogi strahuju za vlastitu budućnost. Ljudi su nezadovoljni, a tko god da je došao na vlast, za male i obične ljude pomaka baš i nije bilo. Ovaj tjedan je, osim Agrokora, još jedna tema u zraku. Bliži se najveći blagdan kršćanstva, Uskrs. Prošle nedjelje bila sam u crkvi. Svećenik je propovijed skratio, no njegove su riječi glasno odjeknule u mojoj glavi.

“Ljudi su oslobodili barabu, a osudili pravednika!”

Tu rečenicu smo svi čuli nebrojeno mnogo puta, još na satovima vjeronauka dok smo bili mali. Možemo li reći da se danas nešto promjenilo? Ja smatram da je danas situacija još i gora. Danas znamo što je dobro, a što loše, pa svjesno biramo loše. Danas osuđujemo sve ono što je drugačije. Osuđujemo jedni druge zbog izbora političke stranke, nogometnog kluba, čak i grada iz kojeg dolazimo. Veselimo se tuđem neuspjehu, a na uspjehu smo zavidni.

Dok razmišljam o mlađim generacijama i životu na društvenim mrežama, pitam se gdje smo stigli. Danas je moderno biti polugol, pokazivati vanjštinu. Skrivamo ono čime smo nezadovoljni. Odlazimo pod nož kako bi promjenili izgled, kako bi se lakše uklopili u svijet. Navodno želimo sebi biti ljepši. I uglavnom se svijet vrti oko nas. Drugi nas ne zanimaju, ništa nas se ne tiče. Nema veze što je rat u drugoj zemlji, nema veze što ljudi negdje gladuju. Nema veze ni to što netko krade, zlostavlja, iskorištava. Mene kao pojedinca, ni tebe kao pojedinca se to ne tiče, zar ne? Mnogi odmahnu rukom, kažu da je žalosno i vrate se svojoj kolotečini.

Vjerovali mi u Uskrs ili ne, doista u svijetu oslobađamo barabe. Pojedinac ne može učiniti mnogo, ali grupe pojedinaca mogu. Problem je što nismo grupe, što živimo u sjenama čekajući da život prođe, što se ne borimo niti za sebe, a kamoli za potomke kojima ostavljamo razrušeni svijet, svijet gdje su vrijednosti i prioriteti izgubljeni. Propadamo kao ljudi, pa stoga ne čudi što propada i sve oko nas.

A onda se dogodi slučaj Agrokor i onda počnu šuškanja. Ljudi se zabrinu i ljute. Do jučer su šutjeli, tu i tamo šuškali po kuloarima. Sad se ljute na nepravdu, ali i dalje svoju ljutnju ispuštaju na sigurnim mjestima, tamo gdje zidovi nemaju uši. Nepravda danas spada pod „normalno“, a pravdi se čudimo i veselimo. Razmišljajući o ljudskim navikama i potrebama, sjetila sam se još jedne teme iz Biblije. Kula Babilonska, toranj u moćnom gradu gdje su ljudi neumorno gradili kako bi stigli do neba. U toj je kuli vladao nemoral, a ljudi su bili pokvareni. Nije im Zemlja bila dovoljna. Jesmo li se promjenili? Babilonska je kula mit, simbol čovječanstva. Cijeli je svijet danas Babilon.

I dok je svijet u rasulu, mi ćemo bojati jaja, peći pincu, kuhati ćemo šunku. Poći ćemo na misu iako u crkvu ne idemo redovito. Biti ćemo dobri i pošteni jer je blagdan, a već sljedećeg jutra biti ćemo pojedinac kojeg se ništa ne tiče. Trčat ćemo za svojim potrebama, svojim snovima i nećemo imati vremena za druge. Svi smo mi barabe, smijemo se pravdi u lice i dokle god nam nepravda ide u korist, nećemo se pobuniti protiv nje.

Sretan Uskrs!

 

Foto: pexels

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close