Onako usput, Lika

Na početku moram naglasiti da nikakvom dodvoravanju kod mene mjesta nema. To mi nije u krvi, valjda naučen na surove ljude u koje se, biblijski utemeljeno, samo lud čovjek pouzdaje. Na žalost, ima onih koji prodaju dušu za čast i slavu, pa i previše. Lako ih prepoznajemo, ni sami ne znaju što su rekli ili obećali, njima je bruto i neto isto, jer njihovi iznosi podižu prosjek i spuštaju standard bijednicima u čiju zaštitu tobože ustaju. Ali, neću o njima.

Dakle, imati dašak velebitske ljepotice na obrazima budi emocije slične ljubavi prema Domovini i rodnom zavičaju ovjenčanim meni mekim kamenom, zapljuskivanim obalama Neretve i umivanim burom s Vrana i Čvrsnice. Ustvari, Domovina to i jest, više imena u jednom imenu, a granice su samo u glavama onih koji pohlepno svojataju neosvojivo, ono što je na i duboku u srcu.

U Liku se zaljubih na prvi pogled, dok sam se još kao nadobudni student drndao tada još neobnovljenom magistralom, zadivljen šumovitim planinama s čijih su se proplanaka, poput otisaka kakve grdosije, nazirale bijele stijene. Prolazeći poljima natopljenim krvlju i blagoslovljenim kostima mučenika, čitao sam povijest sada, sve ono što su nam preci ostavili u amanet, zauvijek i do vijeka. To je Lika, tamo gdje se isprepliću ljubav i strast, gdje nema nedosegnutog, jer sve je zagrljeno nebesima iznad i poduprto vrletima u kojima se vile vješto skrivaju i izmiču.

I znam da sudbine nema, da je usud zabluda a slučajnost pokušaj našeg neznanja da sve posloži u vlastitu istinu. Postoji Onaj koji sve nosi na dlanu i otvara puteve tamo gdje ih i ne slutimo. Pa sam ja, onako usput, ali putem kojim se uvijek vraćam i s radošću zastajem, postao dio Like podno barletske Gradine.

A Lika priča svoju priču, raste i teče, cvijeta i šušti, i nestvarnim se zorama budi.

 

---

Foto: Milan Dujmović