Odmori se, zaslužio si

Od početaka ljudskog roda rad je bio snaga svijeta. Čovjek je, kako piše Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens (Radom čovjek), stvoren na sliku i priliku samoga Boga u vidljivom svemiru, i ovdje postavljen da sebi podvrgne zemlju, čovjek je, dakle, već od samoga svog početka pozvan na rad. Svaki novi izum bio je proizvod najprije misaonog, a onda i fizičkog rada. Mnoge civilizacije nastale su naporima tisuća koji su radili a nikad se za njih nije čulo, doslovno su ugrađivali živote i kosti u velebne građevine i zidine kojima se i danas divimo. Rad je oblikovao Zemlju da ne ostane pusta i prazna, da je ne proguta nemar i ovije učahurenost. Bio lovac ili sakupljač, poljoprivrednik ili stočar, umjetnik ili lutalica, čovjek se oduvijek morao izboriti za koru kruha u znoju lica svog.

Homo operans čuvao je stoljeća i nosio ih na žuljevitim rukama, sustvarao je sa svojim Stvoriteljem i bio mu vjerni sluga. Čovjek je slika Božja i po nalogu koji je primio od Stvoritelja da vlada zemljom. Tako svako ljudsko biće postaje odrazom djelovanja Stvoritelja svemira. Rad je jedna od činjenica po kojima se čovjek razlikuje od ostalih stvorenja. Njihovo se djelovanje, vezano uz životne funkcije, ne može nazivati radom: samo je čovjek sposoban raditi, samo čovjek radi i time ispunja svoj zemaljski život.

Rad je posebno, još prije dvije tisuće godina, posvetio Isus Krist, koji je i sam radio. Bio je tesar i učitelj. Kroz ta zanimanja posebno je posvetio čovjekovo stvaranje od stvorenoga i poučavanje u ljubavi i brizi za drugoga. Isus je ne samo naviještao nego i djelom vršio evanđelje koje mu je bilo povjereno, riječ Mudrosti vječne. Zato je to bilo također „evanđelje rada“ jer onaj koji ga je naviještao bijaše i sam čovjek rada, zanatskoga rada, kao i Josip iz Nazareta. Ako u Isusovim riječima ne nalazimo posebnu zapovijed o radu, naprotiv, jedanput, zabranu prevelike brige za rad i življenje- ipak je u isti mah rječitost Kristova života posve jasna: on pripada „svijetu rada“, cijeni i poštuje čovjekov rad, može se reći i više: s ljubavlju gleda na taj rad i na njegove razne oblike gledajući u svakom obliku posebnu crtu sličnosti čovjeka s Bogom Stvoriteljem i Ocem. U svojim prispodobama Isus često spominje rad, preko djela trgovaca, carinika, liječnika, sijača, ribara.

U suvremenom svijetu rad često proždire čovjeka koji postaje rob teško ostvarivih želja, u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici ide iznad svojih mogućnosti i onda tone u depresiju, prizemljen i okovan vlastitim nerealnim ciljevima. Poslodavci tovare na bremena radnika ono što sami ne mogu ispuniti. Pritom, zaslijepljeni mogućnošću što veće dobiti, ne misle previše na pravednu cijenu rada.

Borba za radnika i rad nije novovjekovna tvorevina. Danas se time diče ljevičari i stranke sa socijalnim predznakom, koje nepravedno svojataju ideju o pravičnosti, pravima radnika i borbi za malog čovjeka, hvaleći se idejama prosvjetiteljstva i politikom Francuske revolucije. Pod krinkama moderne socijaldemokracije nerijetko se skriva okrutni neoliberalizam, koji prebacuje mogućnost rizika države i velikih korporacija na pojedinca, a socijalna prava trpe nauštrb tržišne logike i krupnog kapitala. Crkva je i danas, baš kao u vrijeme industrijske revolucije u 19. stoljeću i previranja prije Drugoga vatikanskog koncila stoljeće kasnije, pozvana djelovati na zaoranoj njivi čovječanstva i svojim primjerom, a ne samo riječima, poput Krista kojem je uzvjerovala, evanđeljem rada prenositi evanđelje života u sve pore pluralističkog društva.

Sretan vam 1. svibnja, praznik rada i blagdan svetog Josipa Radnika!

 

---

Foto: unsplash.com