Odlučujem da želim biti…

Proljeće je. Dan je sunčan i topao pa sam jutros otvorila sve prozore. Pustila sam u svoj dom zrake sunca, dječje glasove te miris pokošene trave. Skuhala sam kavu, sjela uz prozor i krenula pisati. Čuju se dječji uzvici i smijeh, mladi roditelji, klinci koji se vraćaju iz škole. Ljudi su u dvorištima. Mnogi uređuju okućnice, a neki bježe u parkove i na terase omiljenih kafića. To mi je, uz početak jeseni, omiljeno doba godine.

Ovo vrijeme podsjeća me na moje srednjoškolske dane pri završetku školske godine. Sjećam se svojih želja i maštanja o budućnosti, bezbrižnog provođenja vremena u parku i sanjarenja sa svojim prijateljicama. Kovale smo planove baš u dane koji su neodoljivo mirisali poput ovog. Dan miriše na sreću i stvoren je za donošenje velikih odluka.

Uskoro punim 25. Školski su dani odavno iza mene, a bezbrižna sam popodneva zamjenila brižnim. Što sam postigla u ovih 6 godina? Mnogi moji prijatelji završavaju fakultete, neki su već u braku, a neki imaju ili očekuju djecu. Možda sam i ja dosad već mogla imati prsten, novo prezime i dijete, diplomu u ruci i posao iz snova. Ipak, ništa od toga još nemam pa sam nedavno upitala samu sebe jesam li zadovoljna s ovim što imam danas?

Konobarila sam, radila u trgovini i u kladionici, a uz to sam bila i dadilja. Posluživala sam nečije muževe za šankom i slušala o njihovim poslovima, nevjerama, „sretnom“ obiteljskom životu. Bila sam konobar i psihijatar. U trgovini sam vidjela one koji jedva krpaju kraj s krajem, računuju svaku lipu dok obilaze redove u dućanu. Vidjela sam i one koji troše kako stignu jer novaca imaju. U kladionici sam vidjela čovjeka koji je riskirao mjesečnu plaću za jedan listić bez da je trepnuo i čuvao tu tajnu od svojih najbližih. U tuđim obiteljima sam čuvala djecu. Vidjela sam što znači biti supruga i majka. Vidjela sam koliko savršenih života je nesavršeno i koliko osmijeha je namontirano.

Isto tako, vidjela sam one koji su sretni. Vidjela sam iskrene i tople ljubavi, sretne obitelji. Vidjela sam u kafićima one koji dolaze na kavu pročitati novine, a onda žure izljubiti ženu i odvesti djecu u park. Vidjela sam u dućanima one koji kupuju, a ne odaju ponašanjem kakva je njihova situacija u novčaniku. Čuvala sam djecu obiteljima koje su nekako obične, koje imaju svađe i mirenja, smijeh i suze. Upoznala sam žene koje su brižne majke i supruge, a imaju vremena za druženja i izlaske.

Moji su snovi bili da se zaljubim, pronađem siguran posao i imam dijete do svoje dvadesetpete. Od svega toga uspjela sam se samo zaljubiti. Posao imam, ali ga neću raditi čitav život. Dijete još ne planiram, a snove sam zamijenila novima.

Danas maštam o sreći. Pijem kavu uz otvoren prozor, razmišljam što želim od života i planiram budućnost. Danas odlučujem da želim biti obična. Želim život bez laži, partnera s razumijevanjem. Partnera s kojim ću vikati na sav glas i smijati se na sav glas. Želim raditi dokle god imam poštenu plaću i smjene uz koje je moguće živjeti pristojan privatan život. Želim prijatelje koji će prepoznati kada imam loš dan i koji će me nasmijati da mi bude bolje.

Danas se ne opterećujem tuđim očekivanjima niti svojim godinama. Ne zanimaju me običaji. Zanima me istinska sreća. Želim za nekoliko godina stati pred vlastiti odraz nasmijana i reći si: „Laura, uspjela si!“.

 

---

Foto: pexels