Univerzalne trivijalnosti

Očekivano putovanje i izgubljeni u prijevodu: Part 1

LIKACLUB

Papa, vojska, izgubljeni u vremenu i prostoru i junk food.
Tako bih mogao opisati prošlotjedno putovanje u Poljsku, u Krakow. Poljska mi je otkriće. Pitam se ja zašto su Rvati došli prema jugu kad su očigledno neke stvari bolje sređene na sjeveru (historian hysteria triggered).

Aj’ da ispričam neke stvarčićice koje su se na putu dogodile, jer ih je biiiiloooooo, uf… jašta da ih je bilo. Krenulo nas četvoro: Katarina, Jan, Filip i ja; u Krakow u ponedjeljak. Potrpali se na vlak za Budimpeštu, da vidimo taj grad, glavu svih Mađara. Cukali se mi u vlaku do Dombovara, prošli dvije provjere granične kontrole iako su neki od nas koje neću imenovat (Filip) htjeli da u vlak uđe žena sa velikim prstenom i provjeri sve naše podzemne vode, jeli. Nije da me Fićo skoro nekoliko puta uvaljao u nevolje sa svojim idejama kao: e, daj pitaj vojnika jel moš uzet UZI; ili; pitaj konduktericu jel joj moš uzet klamericu (a nije bila klamerica, nego pištolj); a ja sam idiot i skoro sam fakat pristao na njegove ideje.

U Dombovaru smo ošli na mađarski Čazmatrans koji vozi do Kapošvara, pa otale se prebacili u kupe i chillali do Budimpešte. A taj mađarski Čazmatrans ili Čazamatranas izgleda kao matični brod svih alergija poznatih čovjeku. Trebali smo sići na Kelenföldu, no pošto nijedan kondukter ne zna engleski (Bog ih blagoslovio) i ne zna objasniti gdje je ta lokacija koju izgovaraš kao da ti je vrući krumpir u ustima, završili smo na Keletiu, glavnom kolodvoru u Budimpešti. Glavna aktrakcija nije bila predivna arhitektura centra Budimpešte, niti metro, nego Burger King 50 metara od stanice. Katarina se znala snalaziti po BP-u, pa smo uplatili 10 000 (skoro) mađarskih forinti, i vozali se sve do Kelenfölda. Tamo smo se muvali dok nismo našli… khm… restoran brze američke hrane koju drži Rus… Staljinova najgora noćna mora se ostvarila dok smo žderali burgere, dok je Katarina kao prava dama tvrdila da ima voće i cherry rajčice u tupperwareu (i fakat je imala). Nakon toga smo ošli do lokalne birtije zvane Skarabej.

Jel znate onaj osjećaj kad uđete negdje, a niste trebali ući? E pa mi smo se zadržali tamo. Skarabej je egipatski tematski kafić, koji izgleda kao da ste ušli u grobnicu Tutankamona. Oooo da. Bilo je hijeroglifa.. iako iskreno među nama, lakše ih je bilo dešifrirati nego mađarski, i tri lokalna mafijaša za šankom. Sjednemo mi i čekamo.. ali neće kelnerica do nas. Vidim ja, ona se nešto meškolji.
Kata se digne i na engleskom kaže: možemo li mi naručit’?; kelnerica odgovara: Ne, ne razumijem vas.
Oho… šta sad… Dignem se ja i dođem do šanka misleći, jeli, da ju je krivo razumijela. Kelnerica odjednom prima narudžbe. I dobijemo mi što smo naručili, pitamo jel ima wi-fi.. ona kaže: ne. E babe ti, vidimo da ima wi-fi, nemoj lagat ovaj napaćeni narod. A atmosfera je bila takva da se pad Rima može smatrat veselom prigodom. Ooo radije se mi manimo ovog mjesta prije nego nas netko mađarskom gramatikom ubije u pojam.

Maknemo se mi, krenemo prema stanici za bus i tamo naiđemo na nekog Poljaka koji tečno, ako ne i pretečno špreha po engleski. Pričamo mi s njime, a majke mi, ko da mi je netko auditivni burek stavio u uho, tako mi je milo bilo. Kasnije smo vjerojatno čovjeku uništili brak, no o tome u drugom dijelu serijala: Očekivano putovanje i izgubljeni u prijevodu.

Došo bus. Miline ti, kako je izgledao na van. Jao, sav sam se raznježio. Prknemo mi stvari u njeg, gitare i koferčeke, uđemo, i palo mi nešto na oči. Doslovno, autobus je bio veoma nizak, iako je bio dvokatnica, a mene majka rodila tako da sada imam finih 192 centimetriča. A onda sam pogledao prema sjedalima pa mi je i metaforički pao mrak na oči. Za nas ljude nebodere, putovanja nisu ugodna, pošto mi nismo građeni za prosječna prometala koja imaju jednu ideju: što više ljudi u što manje prostora prknut. A ništa, vadim ja vazelin, mažem se po stranama i uniđem u sjedalo. Sjednem ja, kadli se moja koljena utisnu u sjedalo ispred tako da sam se potpisao za sve vijeke vjekova. Pol koljena mi je bilo u sjedalu ispred, a žena ispred mene se nije mogla pomaknut nazad, jer eto.. 192 cm Ličana sa zip raranim tijelom sjedi iza nje. I sad tako 7 sati do Krakowa.. Kuku i lele i sve. aaaaaaaaaa sve.

Izdržao ja to, jest da nisam noge osjećao pola dana, ali što ćeš, nema smisla jadikovat nad svime time, jelte? I prihajali mi Krakowu, ustali se, pokupili stvari i prva stvar koju smo vidjeli u Krakowu je bilo ovo:

Polish_Army_Poland_soldiers_combat_uniforms_007

 Ooooo da. Vojničeki su nas dočekali. A to je tek početak avanture zvane Očekivano putovanje i izgubljeni u prijevodu
Zasada dosta!
Živjeli putnici! Živjeli Poljaci! Okrzyki Węgrzy!

Foto: armyrecognition etvoila

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u