Svemu unatoč

Neopisivo

Plamenko

Nekada davno, dok su zemljom hodili izmišljeni bogovi a ljudi živjeli od njihove dobre volje, u južnom kutku brdovitog Balkana koji se tako nije zvao, jer tada to nije bilo bitno, u bačvi je čučao Diogen iz Sinope i uživao u svojem vidokrugu. Iako nije vidio dalje od nosa, bio je sretan u svojemu svijetu. Ni čaša mu nije trebala. Uznosite je dostojanstvenike koji su mu zaklanjali najvažniji pogled, onaj prema suncu, i na njega bacali svoju sjenu, bez pardona zamolio da se maknu. I tako je tadašnja čeljad u pauzi između ratova, što na moru, što na kopnu, prepričavala mitove o Odisejevim lutanjima, Tantalovim mukama i strašnom Minotauru, aktivno se bavila sportom i to najčešće kao od majke rođena, trčala do iznemoglosti, bacala disk, borila se s nadbićima, smišljala poučke i materijalističke zavrzlame, računala aritmetiku i promatrala zvijezde, filozofirala u hladu perivoja i na neku čudnu foru osvojila Troju.

One malo poetičnije duše nadahnute Muzama izrađivale su kipove i pisale tragedije. Pred više gledatelja nego na bilo kojoj Frljićevoj antidrami izvodili su predstave u amfiteatrima, u kojima se strpljivo čekalo na meket žrtvovanog jarca.

Heleni tako ostaše vjerni svojim korijenima kroz stoljeća. I kad su ih Rimljani prešišali i pokrali ih onako kulturno, europski, smatrani su kolijevkom civilizacije i na staroj slavi postali dijelom Europske Unije. U njoj su se snašli kao Jure iz Tomislavgrada na baušteli u Njemačkoj, dakle odlično. Trošili su nemilice i, za razliku od Jure, živjeli od svojih starina, a na tuđi račun, toliko dobro da su unuci naslijeđivali mirovine od svojih djedova, a možda i od samog Zeusa. Zadužili su tako sebe, a i nas. U milijardama.

I kao u nekoj dobroj tragikomediji, usred dužničkog očaja ni krivi ni dužni pokoriše Kontinent u nogometu, o čemu mnogi mogu samo sanjati. I mi također. Hrvati nikako nisu mogli s njima na zelenu granu. Možda bismo protiv njih bili uspješniji u skupljanju amfora iz Jadrana nego na travnjaku, koliko god neprirodno zvučalo, ili u sizifovskom guranju kamena unedogled.

I bi tako sve do prohladne večeri u studenom, u grotlu maksimirskog rugla, inače, koje li ironije, spomenika arhitekture, kojemu su svojom izvedbom jedinu ljepotu udahnuli hrvatski nogometaši i uvijek vjerni navijači. Bila je to grčka tragedija u četiri čina napisana na naš način. Te su nas večeri jedan omaleni junak iz Modrića i desetorica ratnika odveli u neka bolja vremena, ne tako davna, kad smo se znali izdići iznad svoje bačve i gledati svijet sretnijim očima.

Nogomet nije najvažnija stvar na svijetu, čak ni sporedna, ali ima nešto u toj igri koju slučajno izmisliše Englezi, iako mi i to sliči na podvalu. Pa i onda kad gledamo preplaćene zvijezde, samodopadne predsjednike, sveprisutne dopredsjednike i nepismene aktere dobro osmišljenih tragedija u kojima jarac čeka na završni čin, onaj usklik “Hrvatska” vrijedi suza radosnica, FARE-ovom zapisniku i dežurnim vjetrenjačama unatoč.

Ima nešto sjajnije od zlata. Jedna duša, a nas ko’ Rusa.

Neopisivo.


Foto: pixabay

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u