Dnevnik slučajnog prolaznika

Neki muškarci samo tako izgledaju

Ivan Tominac

Ugrabio sam sjedalicu u tramvaju. Trebao bih se odvesti do Maksimira. Tika taka, brojke na zaslonu mog mobilnog uređaju mijenjaju se brzo, brže nego ikada i to me tjera na cupkanje mojim jesenjim cipelama. Nervoza obuzima moje tijelo, duboki uzdasi zaokupili su moje misli i čujem otkucaje svoga srca. Nije problem zakasniti, odnosno jest problem, ali postoji veći. Trenutno. Moje tjelesne šupljine ispunjene su ljutnjom i imam osjećaj da se djelić iste krije i u peti. Ne mogu ga izbaciti i siguran sam da će mojim mislima teturati do kraja dana. Vidno sam zaokupljen i zato ne želim zakasniti, svi će to vidjeti, ali neće me razumjeti. Često nisu.

Sada je prošlo već dva sata. Na mom fakultetu ženski rod je brojniji, pa tako pogledavam žensko i vidim svašta. Vidim izgubljene manire, pospanost, nezainteresiranost […] Ipak, nadam se da imaju nekoga tko im kaže da su lijepe. Iznutra i izvana. Netko kome vjeruju.

I moja ljutnja je vjerovala. Izgleda. Našao sam se u vlaku.  Tamo je nastala. Ne moram vam ni govoriti da sam došao dvije minute do polaska i da sam zadnjom nogom kročio tren prije zvižduka. Sunce se diglo na nebo, a nebeske pufnice daju mu dašak ljepšeg. Lijepo je sunce. Lijepi su ljudi, ali pakosni.

Sa slušalicama na ušima unutarnji zvižduk prolomio se mojim mislima. Sesvete. Djevojka poluduge smeđe kose ušla je u vlak. Vidno rastresena. Prijateljica ju je dočekala i uručila joj snažni zagrljaj s rukama na njenim ramenima. Tada sam još imao slušalice. Malo kasnije primijetio sam suze i bio sam siguran da nisu od sreće. Instantno sam maknuo slušalice jer moja znatiželja nije imala vremena. Da sam manje znatiželjan možda bih bio manje svjestan, manje bih se ljutio i moja senzibilnost ne bi dobivala toliko prostora, ali onda ne bih bio ja. Isto kao što nisam ja ako na kraju ne odšutim o svemu i zapišem, baš kao što to činim sada.

Nisam mogao odmah shvatiti zašto plače, a neki ljudi su naočigled pogledavali dvije mlade, rekao bih, srednjoškolke (cca. 16 godina).

Kako je razgovor tekao, sve više sam se približavao problemu. Riječ je o ljubavnom krahu, a iako mlada, izgleda da se zaljubila, a svi oni koji su se podsmjehivali nisu izgledali kao da su joj vjerovali. Ja jesam. Nitko i nikada nije znanstveno postavio da je varijabla kronološke dobi povezana s mogućnosti emotivna vezivanja i zato se emocija nikada ne bi trebala osporavati. Nije fer.

Tiho je oplakivala tu ljubav. Većinom pogledima, a njena prijateljica je samo kimala glavom.

“Rekao mi je da sam ružna i nešto kao da može imati ljepšu, ali je opet bio sa mnom…” Ne bismo ovo trebali shvatiti kao igru zaljubljenih balavaca, već alarm, danas dijete će sutra biti čovjek, a usađeni ”maniri” će samo dobiti na negativnoj vrijednosti.

Wow! Vjerojatno joj je prije govorio da je lijepa, no izgleda da je površnost uzela svoje, pa onda kada ti jedan oblik dosadi nazoveš ga ružnim, no stvar je toga što ga gledaš samo iz jedne perspektive, ali svako tijelo ih ima puno, puno više. Možda onoliko koliko ne možeš ni zamisliti.

Vjerujem u ljepotu u očima promatrača. Vjerujem u unutarnju ljepotu, a teško da na ovom svijetu postoji onaj koji je svima privlačan. Samo tako bih se izrazio, a tužno je što je ljepota postala sinonim za vanjštinu. Šminku, odabir odjeće i postojanost atributa.

Odrastao sam sa ženama. Naučio sam nešto bitno, brzo će vam povjerovati, isto onako kako su vam povjerovale da ih volite, a niste ih voljeli. Možda samo izvana, a to, to nije bila ljubav. Isto k’o što vi samo izgledate kao muškarci.

Šteta muda, mogla su i bolje biti iskorištena!

Odjava. Bye.


Foto: unsplash.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u