Kolumne

Za neke davne, vruće ljetne večeri!

Nedavno sam gledala jednu emisiju na televiziji. Gospodin u godinama je upitao što točno svira DJ (deejay) na svojim nastupima, misleći pritom na instrument. Nasmijala sam se, a onda sam nakon par dana shvatila što je želio reći. Malo pomalo, počela sam shvaćati koliko je ljepša bila mladost našim starima nego nama sad.

Dok sam bila klinka, voljela sam ljetne, vruće noći. Pored naše kuće veliki je hotel, a na ljetnoj terasi često su bili plesnjaci. Svako su se ljeto ondje održavali i plesni nastupi profesionalnih plesača. Sjećam se koliko sam nestrpljiva bila kad bih ugledala plakat s najavom događaja. Na plakatu je uvijek bila fotografija jednog plesnog para; plesačica u haljini što je zagolicala moju dječju maštu toliko da je se i danas sjećam, našminkana i s predivnom frizurom, a pored nje zgodni, uglađeni muškarac u svom plesačkom kostimu. Dotrčala bih kući i organizirala svog djeda tako da mu večer bude rezervirana za mene.

Ulaz se plaćao pa smo mi promatrali plesačke parove sa zida terase. Popeli bi se preko parkirališta, skrili u mrak i uživali u nastupu. Svaki sam put poželjela da traju duže i duže.

Za vrijeme večere ondje su znali nastupati i glazbenici, slobodni umjetnici. Preko te terase prošlo je mnogo pjevača i svirača. Često sam znala leći na ljuljačku u svom dvorištu i uživati u čaroliji koja je dopirala s ljetne terase hotela.

Zašto sam se toga uopće sjetila? Evo, u ovom modernom svijetu sve se promijenilo. S godinama su ljetne terase bile sve praznije. U gradu su se otvarali klubovi pa su ljudi svoje noći radije provodili ondje. Na plakatu uvijek ista fora: umjetničko ime DJ-a, akcijske cijene alkohola, a u gradu klinci i klinceze neprimjereno obučeni, prenaglašeno našminkani, često s cigaretom i bocom u ruci. Zbog takve mladosti utihnule su ljetne terase.

Nedavno sam na ulici čula jednog uličnog svirača. Čovjek s naboranim licem, sijedom bradom i šeširom na glavi. U svom je svijetu bio, zatvorenih očiju mrdao glavu u ritmu i pjevao glasom boljim od većine naših estradnih pjevača. Svirao je gitaru i lupkao nogama. Cijeli je bio u svojoj glazbi i nije mario za prolaznike. Istinski je uživao. Gledajući njega, u misli mi se vratio stariji gospodin iz emisije i točno sam znala što je htio pitati s onim pitanjem.

Ovaj ulični svirač prstima je prolazio preko žica i stvarao glazbu. Emocije koje su se širile ulicom, nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Gdje li su nestali svi talentirani ljudi? Gdje su djeca koja se dive umjetnicima? Ima ih, ali su tihi, u nekim tuđim sjenama.

Možda previše volim nekadašnja ljeta, nedostaju mi instrumenti po ulici, ljudi koji se prepoznaju u glazbi, slučajni prolaznici koji se sretnu pred sviračem pa podijele život jedan s drugim. Danas sam, inspirirana pjesmom onog čovjeka s ulice, odlučila poslušati glazbu. Čistu glazbu, bez teksta. Pronašla sam izvođače, pojačala zvučnik i legla na krevet.

Srce mi je zaigralo. Počela sam razvlačiti kutove usana u osmijeh, nesvjesno. Glazba me oživjela i nadahnula. Dotakla me, iako nije bilo teksta u kojem bih se prepoznala. Zvuk su stvarali oni, izvođači, i to cijelim svojim tijelom. Gledajući njih, shvatila sam koliko mi nedostaju neispričane emocije među ljudima, tiho razumijevanje i prepoznavanje. Oni pogledi ispod obrva na ljetnim terasama, nježnost i grubost u isto vrijeme u zraku.

Premalo cijenimo umjetnike. Od kipara, slikara, plesača i pjevača, pisaca, pjesnika i ostalih umjetnika, mladima su u većini slučajeva draže akcijske cijene alkohola, mrkli mrak, nagurana tijela u zadimljenom prostoru i pjesme koje odgovaraju svakoj duši kad se malo napije.

 

Foto: pexels

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close