INTEGRALNE MUESLI

Nekad davno bio jedan Božić

Laura Troha

Sjećam se jednog Božića kao da je bio jučer, a bio je davno, pred kojih dvadesetak godina jer sam tad još vjerovala da Djed Božićnjak postoji. Moja je obitelj živjela u Crikvenici, a najmlađih članova obitelji nije bilo ni u planu. Tad smo postojale samo nas tri: Laura, Antonela i Karolina.

Tata je uglavnom bio na terenu, a vikendima bi dolazio kući. Za blagdane smo se veselile upravo njemu i zajedništvu, obitelji koja će napokon biti na okupu.

Bilo je tako i te godine. Nestrpljivo smo čekale da se i ta posljednja adventska svijeća zapali jer je to bio znak da se bliži Badnjak. Mama i tata imali su običaj odvesti nas par dana prije Badnjaka na jedan obiteljski izlet u Rijeku. Tamo bi lutali bez cilja i plana po cijeli dan. Obilazili smo okićeni grad i gledali izloge.

Bila sam dijete i naravno da sam željno gledala u barbi lutke, u njihove kuće i dvorce, u razne plišane životinje i u naslove crtića na kazetama koji su se tad prodavali. Tad nismo imale interneta pa smo crtane filmove gledale kad bi bili na tv programu ili kad bi nam tata posudio neku kazetu u videoteci.

Da se ne lažemo, voljela sam poklone pod borom i potajno sam maštala o svim igračkama iz tih primamljivih izloga iako me moja baba uvijek učila da je Božić slavlje rođenja Isusa Krista i da nam Isus toga dana nosi blagoslov i ljubav, i da bi nam to trebalo biti na prvom mjestu, a ne pokloni. Ipak, dijete k’o dijete, staneš pred izlog i poželiš svašta imati…

Iz Rijeke smo se vraćali praznih ruku, barem sam ja tako mislila. Bio je to jedan obiteljski dan u godini kad smo se družili i veselili, glupirali se i stvarali uspomene. Sestre i mene nije uopće diralo to što nam mama i tata tamo nisu ništa kupili.

Badnjak je bio dan rezerviran za dječje nepodopštine. Dok bi mama kitila bor mi bi se petljale pod njenim nogama i vikale gdje će visjeti koja kuglica. Što šarenije i neurednije, to je bio naš moto. Posebnu pažnju usmjeravale smo na jaslice.

Pomno odabrana mahovina, kamenčići s plaže i pšenica činili su naše jaslice bogatijima. Kad bi sve bilo okićeno i kad bi borove iglice i mahovina pustili mirise po cijeloj kući, naše dječje oči zadivljeno bi promatrale taj jedan kutak kuće umorno, ali zadovoljno.

Napisale bismo pisma Djedu Božićnjaku, a ja bih prije mise obavezno pojela komadić nekog kolača iako nam je bilo zabranjeno dirati kolače na Badnjak. Nakon mise došle bi kući jedva gledajući. Kuća je te godine bila topla, a vatra je pucketala u peći. Svi su otišli na spavanje, a ja sam odlučno sjela na fotelju i rekla tati da ne idem nikud dok ne upoznam tog Djeda koji bi trebao ući kroz dimnjak s vrećom punom igračaka. Te sam godine bila puna sumnje jer kako da jedan debeli Djed Božićnjak uđe u naš uski dimnjak i izađe kroz našu peć?

Tata me ostavio na fotelji, onako u haljini, umornu i ukočenu, jer je znao kakav sam ja tvrd orah i da me ne treba dirati ako sam nešto čvrsto odlučila.

Naravno, moja je glava klonula i ja sam zaspala u tren oka. U međuvremenu nastala je buka. Tata i baba došli su me probuditi. „Jesi ga vidjela?“ – pitali su, a ja sam otvorila oči, vidjela otvoren prozor i poklone pod borom. Moje je srce bilo puno i radosno, iako nisam vidjela čovjeka u crvenom odijelu. Pod borom je bila baš ona lutka koju sam potajice željela.

Danas razmišljam o tom djetinjstvu, sigurnom i toplom. Nismo mi imali puno, ali smo jedni drugima pružali mnogo više od poklona. Sjećam se tog osjećaja i uzbuđenja.

Te godine moj mi je tata ispunio srce. I kad sam shvatila da nema tog čovjeka koji skače s vrećom poklona u dimnjak, znala sam da su naši roditelji čarobnjaci koji izvode čuda kako bi mi imale sve što poželimo. Nama su naši roditelji izgradili siguran svijet u kojemu smo rasle bezbrižno. Nikome nisu dali da dira u naše nevino djetinjstvo. U Rijeci bi slušali naše želje i neprimjetno ih kupovali, umatali i nosili u auto.

Ove godine svećenik je na misi pitao je li bilo mjesta za Isusa u našim životima dok smo žurili u trgovine i dok smo tražili mjesta za parking pred trgovačkim centrima?

Mnogi ljudi izgubili su vjeru pa im je danas Božić samo običaj i stresno razdoblje kad se potroši previše novaca. Svećenik je, što se tiče takvih, bio u pravu. Ipak, s druge strane, da ja nisam imala djetinjstvo kakvo sam imala i da nisam doživljavala Božić ovako kako sam vam ispričala, bi li danas moje srce toliko voljelo miris borovih iglica i mahovine? Bih li voljela pjevati u crkvi i veseliti se rođenju Isusa Krista?

Ne treba luđački odlutati u krajnost i diktirati ostatku svijeta kada je u pravu. Ponekad su i neki „loši“ običaji vrlo korisni i dobri. Tko vjeruje, njemu običaj darivanja neće uprljati dušu, baš kao što ga neće razmaziti, pokvariti ili naučiti krivim vrijednostima. To se uči cijelog života, a ne samo na Božić.


Foto: pexels.com

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u