Od motike i sjekire do bućica i utega

Osim što u proljeće puno radimo oko kuće i u vrtu u proljeće gotovo svi počinjemo i s radom na sebi. Razmišljamo kako nam dolazi ljeto i kako će uskoro doći vrijeme odlaska na plažu pa počinjemo paziti na prehranu te se upisujemo u razne teretane ili aerobike kako bismo započeli s treniranjem i znojenjem te zategnuli svoje tijelo.

“Idem u teretanu! Baš mi je super u teretani! Danas sam se odlično preznojila!… „ i još niz sličnih uzvika možemo čuti svakodnevno, postali su nam skroz prihvatljivi i svakidašnji. Danas, osim što je zdravo, ići u teretanu je i jako popularno, jer onda izgledaš kao netko tko drži do sebe i misli na svoje zdravlje.

No jesmo li se ikada zapitali kako to da teretane prije nisu postojale i kako su tada ljudi živjeli bez njih?

Prije teretane nisu postojale, odnosno postojale su one, ali u nekom drugom obliku, a ljudi nisu ni bili svjesni da su dio njih. Teretana nije prije bila jedna velika prostorija prepuna skupih sprava za vježbanje koje su okružene ogledalima, već je to bila više kao prirodna teretana. Nalazila se i u kući i u polju i u vrtu i bilo gdje, gdje se radilo. Ljudi su prije, kao što sam već nekoliko puta spomenula, naporno i marljivo radili po čitave dane i to ručno, jer je alata i strojeva bilo jako malo, a posla puno.

Muškarci bi po čitave dane provodili u šumi pileći trupce te ih na ramenu nosili kućama gdje bi ih zatim cijepali i slagali u redove. Trčali su za blagom (stokom) te radili u polju bilo da su kosili travu, kupili sijeno ili vršili žito sve su radili svojim rukama. Žene bi u vrtu kopale i sadile, vodile bi računa o sitnijoj stoki, čistile kuću i dvorište, kuhale, nosile vodu s Gacke u kuću ili ju kalale iz bunara, prale robu te pomagale muškarcima u polju. Nije bilo mašine za suđe ili veš, nije bilo miksera ni drugih preparata koje nam danas olakšavaju posao, već se sve radilo ručno. Djeca su trčala livadama, preskakivala potoke, uspinjala se na stablo kako bi ubrala šljive ili jabuke, trčali za konjima i pješačili i po nekoliko kilometara od kuće do škole. Sve su to bile radnje koje su ljudi tada bili prisiljeni raditi, jer tako se živjelo, nije bilo tehnike za poljoprivredne poslove.

Danas ljudi većinu vremena na poslu provode sjedeći ili stojeći, a nakon toga odmaraju u kućama gledajući televiziju. Od posla do kuće odlaze automobilima s kojima također odvoze i dovoze djecu u školu ili iz nje. Djeca se više niti ne igraju u prirodi već svoje slobodno vrijeme provode za kompjuterom ili mobitelom. Svi, osim što se puno manje krećemo, jedemo i raznu umjetnu i brzu hranu koju kasnije nigdje ne potrošimo i zbog toga dolazi do pretilosti i debljine koja je na kraju danas postala i jako veliki problem čitavom stanovništvu.

Razlog pisanja ove moje kolumne danas nije vrijeđanje teretana i pljuvanje po odlascima na vježbanje već baš naprotiv. Želim potaknuti sve ljude na razmišljanje kako nam ne treba puno novaca za odlazak u teretanu ili plaćanje stručnog trenera već samo rad. Ne kaže se za Ličane bez veze da su oduvijek bili čvrsti i jaki, a to nije samo zbog hrane već i zbog jako napornog posla.

Prema tome umjesto da kukamo kako nemamo novaca za kupnju bućica, girja ili bench-a cijepajmo i slažimo drva svaki dan, umjesto vijače skačimo i trčimo s djecom po dvorištu. Dok sadimo cvijeće ili okopavamo vrt isto je koda radimo trbušnjake ili čučnjeve, a osim toga ako nemamo vrta ili drva, odemo u šetnju u šumu ili na planinarenje svako malo pa ćemo osim uživanja u pogledu, prirodi i svježem zraku zatezati i učvršćivati svoje bicepse, tricepse, gluteus i sve ostale dijelove tijela. Vrijedi pokušati, zar ne?

 

---

Foto: pixabay