Kolumne

Mostovi – Što se krije s druge strane?

Nema stvari koja više vrišti pustolovina od mosta. Uvijek su mi bili zanimljivi.

Odrastao sam blizu rijeke Gacke, što u Prozoru s bakom, djedom i ujakom, što u Čovićima s mamom i tatom, oba mjesta imaju jedan zanimljiv naziv izraz “na ni kraj”.

Kao dijete nisam previše razmišljao o nazivu jer sam stvorio priču u glavi kako je vlasnik tog kraja vjerojatno čovjek koji se zove Nina. Otkud ta ideja? Najviše me zbunjivalo kad bi netko propustio naglasiti riječ na, pa bi u žurbi izgovorio “na nin kraj”, zbog te greške sam i došao do ideje kako bi se moglo raditi o tajanstvenom gospodinu Nini. Čudno mi je bilo zašto baš svi progutaju puno slova dok se žure izgovoriti “na Ninin kraj” ali radili smo to i s puno drugih naziva pa i nije bilo toliko čudno, ako se “Jedi!” može skratiti na “I!”, zašto se “Ninin” ne bi mogao skratiti na “Ni”.

Djed je u ne tako davnoj prošlosti vrlo često putovao na ni kraj u svojoj plavi(splav) ali u vrijeme kad sam ja dobio dopuštenje kretati se blizu obale rijeke, plav je već bila u dosta lošem stanju. Koristili smo ju više rekreativno, ja bi uzeo neki lagani lončić i puljao vodu iz plavi dok bi djed veslao malo uz obalu rijeke, nikad se nismo odvažili ići na ni kraj.

Glavna metoda prelaska rijeke bili su mostovi. Dosta je mostova preko rijeke Gacke ali mali Igor znao je samo za dva Čovićki i Prozorski. Svijet je bio malen u to vrijeme Gornji Prozor, gdje je bila bakina kuća i Tončin kolan u Čivićima gdje je bila naša kuća. Prostor između dva sela je malen, dijele ih polja i jedno brdašce ali ta polja malom Igoru bila su brisani prostor. Dugo mi je trebalo da se odvažim pješice ići od Čovića do Prozora, trebalo je otjerati sva potencijalna čudovišta i ne daj bože putovati po mraku. Ali uspio sam nakon valjda sto puta što me netko pratio i to je postao dio poznatog svijeta ali onaj kraj, ojojoj.

Dva mosta bili su rubovi mog svijeta i zavraga negdje sam čuo priču o Sfingi. Nisam još imao jasnu vizualnu reprezentaciju što bi to moglo biti ali znao sam da te može pojesti ako krivo odgovoriš na njeno pitanje. Na svakom od dva mosta mostu u mojoj glavi bila je Sfinga i znao sam ako ću ići sam na ni kraj da će ona biti tamo. Nisam ju zvao Sfinga jer je bilo teško za izgovoriti bila je to jednostavno Baba.

Zašto? Pa baka je bila impresivan lik u Igorovom kućanstvu sva mudra i šef svega, a i mnoge druge bake koje sam poznavao isto su se činile mudre. Baka je znala pričati priče o stvarima koje su ljudi nalazili po svojim njivama i po kući i kako neke mudre žene znaju raditi čarolije kako bi radile dobro ili zlo. Imala je i jednu priču o svojoj majci koja je meni bila jako impresivna ali vrlo ju je rijetko pričala.

Prabaka je umrla vrlo ružnom smrću dok je baka bila vrlo mlada. Medicina je bila dosta slaba u to vrijeme i ugušila se jedne noći iskašljavajući krv što je baku jako pogodilo. Nekoliko godina nije mogla ući u staru kuću jer su je slike majčine smrti progonile kad god bi ušla u prostoriju gdje se odigrala scena tragične smrti.

Tu priču je Igor čuo tek kasnije ali je znao priču o prabaki koja je dobro poznavala trave i mnogim ljudima je pomogla da čudesno ozdrave. Neke je zamatala u plahtu premazanu mašću a nekima je liječila rane čudnim kombinacijama bilja. Prabaka je znala i neke čudne riječi kojih se baka više ni ne sjeća ali koje je znala koristiti kad bi liječila ogorčene i izmučene ljude. Malom Igoru pokojna prabaka je bila bijeli mag.

Obitelj je znala ići na onaj kraj kolektivno kupiti sijeno, najčešće preko Čovićkog mosta. Na kolima u većem društvu imali smo ljusku koja je iz nekog razloga sprečavala pojavljivanje Babe kad bi išli preko. Atmosfera bi bila vesela i uopće nisam bio svjestan da smo na onom kraju iako smo prešli most. Priroda je bila ista kao i kod kuće osim što su neke zmije vrebale u obližnjem grmlju ali nema veze, djed je znao ubiti zmiju.

Bilo mi je čudno kako to da kad sam s obitelji most uopće nije toliko strašan ali kad mu se približim sam nekako me strah. Ohrabrio sam se nakon temeljitog istraživanja okolice i još kad sam vidio da preko rijeke neki ljudi spravljaju sijeno prešao most. Ništa se nije desilo, zanimljivo. Gdje je Baba? Sigurno je tu samo po noći. Vratio sam se tog predvečerja i polako  prišao mostu, bilo je jezivo i hladno ne mogu tako, preslab sam, moram imati plan, vratit ću se sutra.

Te večeri dugo sam kovao plan što ću reći Babi kad se pojavi ali nisam mogao smisliti ideju koja će me zaštititi ako kažem krivi odgovor na pitanje a sigurno će pitati pitanje. Što ako me pojede? Palo mi je na pamet da na pitanje “Tko sam ja?” odgovorim Bog jer je to jako važno, ali toliko sam zanimljivih priča čuo o svakakvim čudovištima a Bog je obično sav neki dobar, tko zna je li jači od Babe, možda bi se i naljutio. Znao sam deset zapovijedi i da ne smijem izustiti ime Njegovo uzalud. Je li to uzalud, hoće li se naljutiti, možda Bog surađuje s Babom?

Sjetio sam se stvari koja mi je odmah ispunila srce hrabrošću. Uletio sam baki u sobu usred noći i navalio da mi ispriča priču o čarobnim riječima koje je prabaka znala. Srećom baka ima lagan san pa to i nije bio neki problem ali nikako se nije mogla sjetiti kako su išle, prva je bila “i”, druga “onine”(što se dobro poklopio sa teorijom o tajanstvenom Nini) a ostale su bile jako teške i ni baka nije znala dobar redoslijed,”e” “ili”, “pati”, “piri” i taj “e” se ponavljao ali baka nije znaka po kojem pravilu. Kad sam joj ispričao što namjeravam napraviti sutra predvečer, nakon što me ispsovala kako ne smijem ići nigdje sam po mraku rekla je “Ma znaš ča, samo se ti lipo prekriži i niki ti neće niš. Mama je vajk križala čovika kome je to divanila al to je bilo zato ča se oni jadni nisu znali prekrižit a ti znaš.” Poljubila me u čelo i rekla “Ajmo spat.”

Stalo je na tome, dijelom jer nisam htio uznemiriti baku svojim blesavim pustolovinama a dijelom jer sam sad znao da me križanje može zaštititi od Babe ako ikad budem na nekom mostu po mraku.

Nikad me nije prestalo kopati koje su to čarobne riječi. Tek je veliki Igor povezao sve te teške riječi i odgonetnuo tajnu, to ga je i zadržalo u vodama agnosticizma u trenutcima kad mu je arhetip palog anđela (vlastita logika) nudio sve odgovore. Tako je jednostavno, pomislio sam a tako savršeno i suze su mi potekle niz obraze “In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti” .

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close