Međunarodni dan starijih osoba

LIKACLUB

Sjećam se: prošle godine kada sam išao natrag u samostan nakon predavanja na fakultetu, malo prije samostana ispred mene se našao jedan stariji bračni par. Rekao bih da su imali nekih sedamdesetak godina. Očima se moglo vidjeti da su sretni zajedno. Način na koji je starac držao ruku svoje starice i nosio njenu torbu u drugoj ruci otkriva ono što mlađe generacije danas ne poznaju. Poštovanje koje je on imao prema svojoj ženi je upravo onakvo kakvo sam zamišljao cijeloga života da bi svi bračni parovi morali imati. Bilo mi je drago vidjeti jedno takvo svjedočanstvo. Starac, dok je držao svoju ženu za ruku, držao je cijelu nju kao kap vode na dlanu. Toliko brige, ljubavi i radosti što je dvoje ljudi zajedno rijetko se viđa i kod mladih zaljubljenih parova.

Starost je uistinu vrijeme kada čovjek malo zastane, baci pogled na sve što ima, na sve što je proživio. Napravi sam sebi račun i pokuša biti zadovoljan onim što je učinio. Svaki onaj “Moram to zbog svoje djece” sada se pretvorio u “Dobro sam to učinio”. “Mojoj djeci je sada dobro”. “Bolje im je nego što je meni bilo, a to sam najviše želio”. Sve ono što je kroz život prošao, jedan starac pokušava kroz životnu mudrost prenijeti onima što ostaju iza njega. Ne želi da se neke njegove greške događaju ostalima. Svi često pamtimo samo lijepe trenutke provedene uz svoje bake i djedove.

Budimo ljudi – čuvajmo svoje starije

Danas situacija nije baš bajna. Ne sa starcima, nego s nama, mlađim generacijama koji bismo trebali paziti i brinuti o starijima. Kao da nam nedostaje osjećaj da će neka sitnica išta promijeniti, a zapravo mijenja sve. Svaki put kada ustanemo starici u tramvaju, zaslužili smo istu takvu gestu u svojoj starosti. U suprotnome nećemo imati pravo govoriti mlađima da nam oslobode mjesto kada mi budemo stariji. Sve ono što sada ne učinimo starijima, a voljeli bismo da netko to nama učini, nećemo imati pravo tražiti od sljedećih generacija. Istina je da nas možda nekada mogu malo naživcirati jer ne razumiju današnje vrijeme. Možda je čak i bolje da ga ne razumiju. Možda bi bili i razočarani u nas. Dok su oni bili zadovoljni i sretni kada bi dobili samo jedan bombon kao slatkiš nakon dugo vremena, nama danas nije dovoljno ni to što nam je sve dostupno i siti smo svega. Gdje smo se to izgubili? Tko to ne razumije vrijeme?

Upravo iz tih i takvih razloga što se čovječanstvo polako počelo gubiti samo u sebi i sebičnim potrebama, glavna skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. proglasila je 1. listopada kao međunarodni dan starijih osoba. Time se želi pažnja usmjeriti na našu budućnost. Sve ono što sada učinimo za one koji su danas stariji zapravo činimo za sebe. Sve to će nas dočekati. Ne smijemo odgovornost prebacivati na druge generacije. Starije generacije su dale sve što su mogle kako bismo mi danas imali i slobodu, a i kako većini od nas ne bi nedostajalo nečega. Odužimo im se onda i nazovimo i posjetimo ponekada svoju baku. Odnesimo joj cvijeće i slično. Nemojmo se nje sjetiti samo onda kada nam treba neki savjet. Budimo ljudi. Čuvajmo svoje starije. Brigom za njih brinemo o sebi. Ustani se sljedeći put starici u tramvaju, pomogni starcu prijeći cestu, odnesi tešku vrećicu nekome u stan. Možda ćeš zakasniti na dogovor koji si imao sa svojim prijateljem/prijateljicom, ali bar ćeš znati da si učinio neko dobro djelo. Sjeti se samo one Isusove: “Tko vas napoji samo jednom čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista kažem vam neće mu propasti plaća”.


Tekst: pastoralmladih.hr
Foto: lobbygrille.montrosehospital.com

 

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u