DNEVNIK SLUČAJNOG PROLAZNIKA

Loša za*ebancija: put od klinca do šovinista

Ivan Tominac

Jadno je to žensko i u današnjem svijetu, ali ne zbog sebe, vrijedi ono, vrijedi i koliko ti nećeš moći. Ali kuda god smo pošli, donijeli smo krivo shvaćanje. U povijesti dalekoj tako žensko dobi pravo glasa i ulogu u ovome svijetu, a muško to ne dohvati i dalje na njega gleda onako površno, senzualno i nek’ je na izvol’te. Čast izuzetcima, u 21. stoljeću ima ih, hvala svevišnjem.

Imam dogovor s prijateljicom, malo sam uranio i prošetat ću ne bih li možda ugledao nešto što bi mi se svidjelo, nešto što bih mogao kupiti i tako još dopuniti svoj ionako pretrpan ormar. Dok tako besciljno vrzmam put trgovina, noge me zaboliše, sat već otkucava duže od predviđenog vremena za kašnjenje. Srećom, strpljiv sam i visokog praga tolerancije…nekad. Negdje kao predviđenom za ovakve ”besciljaše” poput mene stvori se fontana s nekom improviziranom klupom za odmor. Zauzmem svoju sjedeću poziciju i otkucam prijateljičin broj, kasni joj bus, ali brzo će. Mo’š misliti! Vjerojatno je morala nanijeti eyeliner i nije joj uspjelo iz prve. Ali kažu svako zlo za neko dobro? Možda ima nešto i u tome. Već ste shvatili da je žensko društvo češće pojave u mom životu. Majka i dvije sestre naučile su me da muško ženski odnosi funkcioniraju ako želiš, a ja želim. Super mi je sa ženama, bolje me slušaju, emotivnije su i daleko bolje opisuju svaku moju stepenicu u 22 godine života. Znaju kada sam bio nesiguran, kada se bojim i da najčešće mislim ono što kažem i zato si vjerujemo. Ali nije ovo takva priča,

Nedugo zatim pridružuju mi se otac i sin. Naizgled tek običan prizor, no ono što me zateklo prouzrokovalo mi je nagon za povraćanjem, nervozno pucketanje prstiju i količinu frustracije koju sam mogao podijeliti s tri osobe, a opet bismo je svi imali previše.

Osluškivao sam jedan razgovor i negdje se prisjetio razgovora gdje su poneki ljudi govorili kako bi svaki roditelj trebao proći neki zamišljeni test. Kužim, ima smisla. Sada.

“Sine, koja ti se sviđa?”
“Niti jedna, tata!”

Pogledao sam, rekoh možda mu pokazuje raznobojne zviždaljke tražeći od njega da izabere jednu kako bi druge dvije mogao udijeliti drugome. Nigdje zviždaljki!

“Kako to ni jedna? Moraš malo cure hvatat!”
“…” odšuti dječak uz neki zagonetni smiješak stavljajući ruku ispod brade ne bi li se otarasio tog njemu nemilog razgovora.

Tražio sam u obzoru hrpu djevojčica, rekoh, hajde, otac se samo pokušao našaliti…nema djevojčica, tu i tamo prođe neka i ne zaokupi njihovu pažnju.

“Vidi ove tete! Ufff, takve trebaš pecat!”

Bilo je riječ o djevojci u tridesetim, mladolikog izgleda i bujnog poprsja. Za dječaka od najviše 15-ak godina? Bljuc!

Odlutao sam u svijet gdje je bijes počeo upravljati čitavim mojim bićem. Jadno dijete, jadan njegov potencijal. Zvoni mi telefon, prijateljica s druge strane skviči kako je stigla. Otrčao sam, kao da tražim izlaz iz ovog površnog svijeta gdje je nekima sve ovo samo za*jebancija. Razmišljao sam o tome i nadao se kako će dječak ipak izrasti u čovjeka. Nadam se da neće etiketirati i da će negdje spoznati prave vrijednosti. Još mi nije jasno kako nam i u 21. stoljeću nedostaje toliko znanja, kako manjak neznanja stvara debile i ne shvaća da je žensko klupko emocija puno prije i puno više od stvari s rupom.

Dragi roditelji, odgajajte vrijedne ljude, naučite ih birati, ali ne i degradirati i ono najvažnije, ne radite od njih emocionalne debile. Jednom ćete tražiti od njih da naprave ono što ih niste naučili, a tada, tada odgoj pokuca na vrata. I bude kasno. Najčešće bude kasno.


Foto: unsplash.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u