Dnevnik slučajnog prolaznika

Ljubav (ni)je na selu

Ivan Tominac

Kazaljka pokazuje 20 h, grijanje se već moralo odvrnuti jer rapidan pad temperature ne daje previše prostora za prilagodbu novonastaloj situaciji koja na živi pokazuje i do petnaest celzijusa manje. Odlučio sam popratiti još jednu epizodu hrvatskog showa ljubavne tematike. Yeah, right.

Sjedim kao u školskoj klupi, izdužio sam vrat, prizvao koncentraciju i upustio se u tu avanturu. Posebno mi je zanimljivo što u ovogodišnjem izdanju ove sapunice mogu popratiti i avanture srednjoškolske poznanice. Poznavajući mislim da ne zna odglumiti ljubav. Jedna plaha plavokosa djevojčica dječja glasa, zaljubljenik u životinje i vječiti tragač za time malo što joj nedostaje. Nisam osudio njena stremljenja, a možda i želju da pronađe tu nedostajuću kariku.

Ipak, zanimljivo je rezimirati svu tu umjetnost predstavljanja. Pitam se kako pod budnim okom kamera možeš proživjeti ljubav jer sam stajališta da se ljubav događa iznutra i ako kamere to žele dočarati jedinim načinom vidim zoom koji će oslikavati tvoj sjaj u očima, zagonetan osmijeh i pokoji tik koji ti zaljubljenost donese. Sljedeća mogućnost jest kamera unutar tvoje utrobe koja će pokazivati postojanost nervoze unutar tvog organskog sustava, no izgleda da to nisu dohvatili.

Srednjoškolska kolegica se predstavila. Stigla je do svog odabranika, imala je još nekakav sjaj u očima, a onda su progovorili. Jedno veliko ‘ne’ je kolalo mojim mislima, no njena reakcija još uvijek nije odgovarala mojoj. Mislim da je bila izgubljena u svom košmaru kamera gdje će sve što kaže, a neće naići na odobravanje mase, ide njoj nauštrb. Ipak, prošla je dalje. Primijetio sam da je njen odabranik dobro prezentirao njene bazične osobine, no nije u obzir uzeo onu ‘iz mire tri vraga vire.’

I dalje nevidljiva u svoj toj masi nije imala medijskog prostora, a mislim da njena možda prvotna emocija više nije bila postojana. Uzeo sam u obzir da postoji život i iza kamere, postoje vrijeme kada kamere spavaju i oni vrše interakciju koja do publike ne dopire, ali publika k’o publika, želi delikte i s*anja da ‘prostiš. Traže prostor za osudu, umanjivanje nečije vrijednosti kako bi predstavio sebe, ali što te čini vrijednim? Činjenica da se nisi prijavio u ‘Ljubav je na selu’ ili jesi, a nisu te pozvali i ovo je način da zatomiš svoje frustracije?

Vratimo se na priču. Djevojka iz priče je rekla nešto što nije trebala, loše odglumljeno i dobila je na negativnom izričaju. Do tada pitomu djevojku ubacuju u drugi kontekst. Postala je glupača, d*olja i izrod. Bilo mi je smiješna činjenica jer ta društvena osebujnost čovjeku daje za pravo definirati čitav jedan novi karakter osobe s ekrana, a nitko ne vodi računa da tu osobu netko poznaje. Izvan ekrana. U stvarnom svijetu. Sa stvarnim osmijehom. I moram vam reći to nije osoba s ekrana. Osim piskutava glasića teško nalazim bilo koju drugu poveznicu.

Ljubav (ni)je na selu. Nije na ekranu. Ljubav je u glavi, osmijehu, očima i utrobi, a svi ti parovi o kojima produkcija priča, sve te ljubavi dogodile su se onda kada nismo gledali. Dogodile su se kada kamere nisu snimale i onda kada su jedne oči zoomirale druge. Onda kada je jedan osmijeh prestizao drugi. Ljubav je u gradu. Ljubav je na selu. U čovjeku. Ljubav prema kameri imaju glumci, a ne ljubavnici.


Foto: unsplash.com

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u