LIČKE PRIČE – Petar Rajković: “Najjači i najsnažniji ljudi dolaze iz Like”

Njegov pradjed slovio je za najjačeg čovjeka svojega doba, a on je svojom snagom došao do prvaka Hrvatske u atletici u bacanju kugle. Današnja Lička priča odiše snagom Petra Rajkovića, a starije vraća u neka davna vremena…

Rođen sam 3. listopada 1998.godine. Živim u Zagrebu, a rodom sam iz Brinja. Imam stariju sestru i mlađeg brata.

Petar je od najmlađih dana u sportu. Dok je većina njegovih vršnjaka gradila kule od pijeska i igrala se u parku, on je kročio u svijet sporta.

Sa sportom sam se počeo baviti sa 4 godine. Prvi sport mi je bio tenis. Njega sam trenirao 4 godine, a onda sam prešao na veslanje (kajak na divljim vodama). S veslanjem sam se bavio 10 godina i bio sam 6 puta prvak Hrvatske kao junior. Sa 14 godina počeo sam se baviti i boksom usporedno s veslanjem. Bio sam 2. na prvenstvu u Zagrebu u superteškoj kategoriji. I sa 16 godina počeo sam se baviti atletikom u disciplini bacanja kugle. U toj kategoriji sam nedavno postao prvak Hrvatske u mlađim seniorima.

Kao što vidite, s čim se god počeo baviti, sport mu je jednostavno u krvi. Dobre rezultate postizao je i postiže u svemu. No, kada spomenemo činjenicu koju sam natuknula na početku priče, da mu je pradjed bio Jure Rajković, tada možda nije ni čudno što je ovaj mladi čovjek tako uspješan u sportu, posebno u onom gdje je prije svega potrebna snaga.

Moj pradjed je bio najjači čovjek u Lici. Mogao je podignuti konja teškog 550kg, motor ili nositi tri, četiri čovjeka.

Što se odlazaka u Liku i rodni kraj tiče, Petar odgovara:

Volim Liku i volim otići tamo s didom.

Zanimalo me bavi li se još tko u obitelji sportom, na što Rajković kaže:

U mojoj obitelji se još jedino sestra bavi sportom i to tenisom već punih 15 godina. Sada je to već i na profesionalnoj razini. I dida (od moje mame tata) se bavio boksom neko vrijeme.

Treninzi su, što je i za pretpostaviti, vrlo česti jer bez njih ne bi sigurno niti bilo ovako zadivljujućih rezultata.

Tjedno treniram 6 puta, a ponekad i dva puta dnevno. Najčešće treniram ujutro jer mi je popodne boks. Ujutro najprije imam atletiku, bacanje kugle, a poslije toga idem u teretanu odraditi snagu. Za kuglu je najvažnije imati tehniku, brzinu i snagu.

Koliko god genetika ima ulogu u životu svakog čovjeka, tako zasigurno ima u Petrovom, ali definitivno su trud i znoj 95% uspjeha, što potvrđuje i on sam.

Bez podrške najbližih ljudi, svega toga zasigurno ne bi bilo, a Petar je na tom polju itekako zadovoljan. Postoji samo jedna stvar zbog koje mu roditelji prigovaraju…

Obitelji se sviđa sport kojim se bavim, ali im se ne sviđa koliko jedem pa mi prigovaraju, ali što je tu je, ako želim nešto postići u tom sportu moram puno jesti i trenirati. U svakom slučaju imam njihovu podršku.

Ono o čemu Petar s posebnim ponosom priča i zbog čega se istaknuo da je današnje priča upravo njegova, to je njegovo posljednje postignuće:

Prije tri tjedna postao sam prvak u mlađim seniorima.

O svojim željama i vizijama kaže:

Trenutno se vidim na nekom europskom ili svjetskom prvenstvu.

O perspektivi mladih ljudi u Lici koji imaju želju baviti se sportom, Rajković kaže:

Mislim da mladi ljudi u Lici imaju dobru perspektivu za bavljenje sportom. Većina bi bila jako dobra jer najjači ljudi i dolaze upravo iz Like. Svim mladima bih preporučio da se bave sportom.

Tim snažnim i jakim riječima (i Ličanima) završava još jedna Lička priča.