LIČKE PRIČE – Lea Brezar: “Uz Liku me uvijek vežu najljepša sjećanja!”

Branka Pavlović

Prije nekoliko dana završio je poznati sajam knjiga Interliber. Naravno da smo i mi bili ondje među brojnim posjetiteljima. U oko nam je posebno “upao” štand na kojem se nalazila Lea Brezar, ali i njezin osmijeh pokraj kojega nismo mogli samo proći, a ne zastati…


U kratkom vremenu provedenom s ovom spisateljicom, saznali smo mnogo toga, ali ono što nas je najviše zaintrigiralo je njezina veza s Likom, no polako, idemo od samog početka.

Lea nam je ukratko rekla kada je i gdje rođena, te čega se sjeća iz najranijeg djetinjstva…

Rođena sam u Zagrebu, 1. kolovoza 1977. Iz najranijeg djetinjstva rado se sjetim ljetovanja u Lici, u Vivozama uz Gacku oko logorske vatre i s dobrim društvom, tamo devedesetih prije rata. Čitanja poezije uz svijeću, u stanu u Novom Zagrebu kada se naselje tek gradilo.

Na upit čime se danas bavi, Lea nam je odgovorila:

Danas sam poduzetnica, vodim tvrtku zajedno sa suprugom, agenciju za marketing i odnose s javnošću. Vodimo niz klijenata, vlasnici smo licence za Superbrands Hrvatsku te izdajemo svoj stručni magazin Brend kultura. I pišem, uvijek. Zalažem se za promjenu stanja svijesti u pojedinca pa i u tvrtkama, zagovornica sam dharmičkog pristupa poslovanju prema kojem posluje i naša agencija.

Pokušali smo saznati kada je zapravo počela pisati, a ona nam nije mogla sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje jer piše od malih nogu.

Pišem od svoje 14 godine, zapravo sjećam se da sam tada shvatila da to što pišem ima smisla.

Kada je riječ o prvoj pjesmi, Lea je k´o iz puške rekla da je se dobro sjeća, kao i kome je ona bila posvećena.

O, da! Bila je posvećena jednom dječaku. Bilo je to tamo negdje u pubertetu, a stihovi su išli nekako ovako:

“… A ja sam bila samo prolazna avantura
Koja nestaje poput morske pjene,
No, ipak mada je suviše kasno,
Voljela bih da si još uz mene. “

Od nekoliko pjesama o Lici interesirala nas je ona u kojoj su stihovi ” ...nad Gackinim poljem sjećanje vrluda…” budući da se u njoj osjeća određena nostalgija za nekim ili nečim. Nismo htjeli biti previše znatiželjni, ali Lea nam je svojim odgovorom utažila znatiželju.

Sjećanje na Gacku dolinu i neke ljubavi davne. Ne bih rekla da je nostalgija u pitanju, jer nema tu čežnje, već samo lijepih uspomena. U Lici nisam živjela, ali smo zimovali i ljetovali tijekom praznika u Vivozama kod bake. Uz Liku me uvijek vežu najljepša sjećanja.

Od brojnih knjiga, pretpostavljali smo da joj je neka od njih posebno draga i nismo se prevarili.

“Kradljivci sreće”, moj drugi roman. Govori o životnim lekcijama i tome kako su ljudi koji nas okružuju tu s razlogom – kako bismo učili od njih i mijenjali sebe. Promociju za tu knjigu održala sam u Lici, na otvorenju book cafea Paradiso, jer se radnja djelomično događa upravo u Vivozama.

U kratkom vremenu provedenom s ovom spisateljicom, saznali smo mnogo toga, ali ono što nas je najviše zaintrigiralo je njezina veza s Likom te smo je morali upitati o odlascima u taj kraj.

Moji su se odlasci u Otočac sa smrću moje bake i djeda prorijedili, no Lika, kao u svakog pjesnika negdje uvijek živi u meni. U posljednje vrijeme joj se vraćam na poslovnim putovanjima ili s predstavljanjima knjiga, a nekad i s pjesmom.”

U razgovoru se osjetio žar u govoru na spomen o Lici i poseban sjaj u njezinu oku. Saznali smo kakvo je njezino razmišljanje odnosno što misli bi li postigla sve ovo što je danas, da živi u Lici.

Poznavajući sebe, vjerovatno bih. Mislim da je mnogo toga stvar volje. U meni je uvijek postojao poriv da učinim nešto više sa svojim životom, iako nisam uvijek znala što je to. Odlučili smo krenuti u poduzetništvo, a to možete neovisno gdje živite. Kada smo registrirali prvu tvrtku, u nju smo unijeli dva kompjutera i platili sudskog vještaka da procijeni naš početni kapital u vrijednosti dvadeset tisuća kuna – novac nismo imali. (Danas imate opciju otvoriti j.d.o.o., gdje je trošak registracije puno manji.)  Nakon šesnaest godina predanog rada rezultati ne nedostaju. Što se tiče spisateljske karijere, ona je započela prije četiri godine kada sam osjetila da je vrijeme predstaviti se javnosti. Od tada sam samoizdavač – sama objavljujem i promoviram svoje knjige, za to danas prepreke ne postoje, internet otvara mnoge mogućnosti. Važno je imati na umu da je u svemu, pa i u poduzetništvu, važno ustrajati, rezultati dolaze nakon predanog rada – budite strpljivi!

Lea Brezar, Branka Pavlović

O mladima i njihovoj perspektivi u Lici, Lea je rekla:

Mislim da svoje prilike stvaramo sami. Okolina može djelomično utjecati na naš put, zatvoriti nam vrata, no mi smo ti koji ćemo neprestano tražiti svoj način, stazu i nastojati da na tom životnom putu ostavimo trag. Slažem se da je “normalan život” nešto što bismo trebali imati osigurano kao građani Hrvatske, ali s druge strane, ukoliko dozvoljavamo da se stvari događaju protiv nas, a mi trpimo – nećemo osigurati očekivano. Stoga, evo nas opet na početnoj tezi – mnogo toga ovisi o nama samima.

Naravno da nismo mogli završiti razgovor, a da je ne upitamo što misli o Ličanima, te sjeća li se koje anegdote vezane uz dane provedene u Lici.

Subjektivno promatrajući rekla bih da su dobri domaćini i vrijedni ljudi. Anegdota…Sjećam se da smo se igrali pod šumom u Vivozama i da je netko od djece viknuo da vidi dvije medvjeđe glave u šumi. Ja nisam vidjela ništa, iako smo se kleli da jesmo, ali se i danas sjećam brzine kojom smo pobjegli kući – nikada tako brzo nisam trčala. Ujak je poslije za nama skupljao stvari – jaknu, šešir…

Ovaj ugodan razgovor s Leom zaključili smo njezinom pjesmom “Što ti je Lika” iz zbirke pjesama “Pusti” 

Što ti je Lika za me –
Dom moje mame
I djetinjstva prag.
Zeleni mir.
Kapelom sakrivena,
Velebitom ovijena
Šumovita vila.
Lika zavojita,
Gacka bistra,
Djedovine dar.
Jedna riječ
Mi posta žar
I plamti sjećanje cijelo –
Tu sam kao dijete
Trčala kroz selo.


Foto: Privatna zbirka

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u