LIČKE PRIČE – Dina Suki: “Zahvaljujući pokojnom ocu Palestincu, Brinje nosim u srcu!”

Branka Pavlović

Ovo je jedna posebna Lička priča. Palestinac, „apotekar Suki“. Mnogi Brinjaci zasigurno ga se sjećaju. Eh, da, ovu priču sa suzom u oku i stiskom u srcu, u sjećanju na pokojnog oca i na divne dane provedene u Brinju, priča njegova kćer Dina…

Sjećam se, bilo je to davne 1982. godine, kada je pokojni tata rekao majci: „Prihvatit ću taj posao u Brinju.“ Čula ja taj razgovor i krenula s pitanjima: „Kakvo Brinje, gdje je to?” Lika, reče majka. Ja sam tad bila curičak u 5 razredu, već imala svoju kompaniju, svoje školarce kako ću?! Kakvo Brinje?? Želim ostati u Zagrebu u svojoj školi.

Naravno da nije imala izbora i da njezin protest da ostane u Zagrebu nije urodio plodom.

Pokojni otac stvarno je spakirao svoje stvari i odoše on u Brinje, gdje je prihvatio posao „apotekara“. Stigao Palestinac u Brinje, bio je to doživljaj…tatina strana priče. Kako nam je prezime neobično, a pogotovo tatino ime, zvali su ga po prezimenu Suki. Otac je bio oduševljen Brinjacima, zavolio taj mali gradić, a bome i Brinjaci njega.

Kreće Dina s pričom kako je nesvjesno zavoljela to maleno mjesto…

Kako tad još nismo dobili stan koji je bio odmah do ljekarne, tata je jedno vrijeme boravio u ljekarni, a mi djeca ostali s majkom u Zagrebu. Budući sam ja najstarija među braćom i najviše se bunila malo-malo slali mene u Brinje da izvidim.

Prvo putovanje u Brinje bilo joj je nezaboravno, kaže:

Sjećam se tog prvog putovanja u Brinje. Bio je to put starom cestom preko Kapele. Sjedila sam sama u autobusu i gledala svu tu lipotu zelenila šume. Stigla ja u Brinje. Taj mali gradić u Lici. Prvo ča sam ugledala bio je Sokolac, gradina, ta mala šumica i vrh Sokolca sakriven u njoj. Dogodila se ljubav na prvi pogled. Krenula i prva poznanstva, moram spomenut tog divnog čovika, pokojni dr. Močan i njegova obitelj. Prva šetnja od apoteke pa do čuvene slastičarne, gdje se mladost sastajala na samom prekrasnom malom mostiću. Tamo su krenula i ostala poznanstva sa Brinjacima, pa do pilane, mirno prekrasno mjesto, da to je Brinje, moje polje ravno.

Prvi susret s tim krajem bio je poput ljubavi na prvi pogled.

Nakon svake posjete teško je bilo vratiti se u Zagreb. Godine 1983. krenula ja i u školu u Brinju. Nakon par mjeseci stigla i majka sa ostalom braćom. Stan je bio spreman. Eto nas u Brinju, obitelj Suki među Brinjacima. I majka i braća su zavoljeli taj mali gradić, svima nam je bilo prekrasno kao da smo tamo i rođeni.

Koliko god se u početku opirala selidbi iz Zagreba, sada s veseljem govori o tom periodu života…

Bila su to divna vrimena. Najljepši dio moje mladosti. Plesovi u domu svake subote uz svirku Bijelih oblaka i TNT, dva brinjska benda. Okupljanje na mostiću, slastičarna i čuveni Đuboks. Kad bi stigle hladne zime i pali snjegovi tu su bile ličke tople čarape i crne bablje šlape, to je bio trend samo takav, pa zimski balovi, maskiranje. Nije mogla ni jedna zima proć bez polica… eh taj lički krumpir, nema takvog u cilom svitu. Znali se sanjkati niz brdo od gradine pa prema cesti, pa ki mrtav ki živ, valjat se u snigu pa na čaj kod Rasima i grijanje u slastičarni, puštali pisme sa Đuboksa pa do kasno u noći. Moram spomenuti i čuveno kino. Da, čuveno kino kakvog nema niti će biti u cilom svitu, kakav Cinestar, ni jedno kino mu nije ravno. Kako smo stanovali odmah do kina, moj zadatak je bio rezervirati prvi red. Da, prvi red ili ti ga VIP sjedala ni Business class u avionu mu nije ravan. To su bila strgana sjedala, donji dio bi posložili na pod i svaka cura bi zauzela svoje misto, naslonila se na gornji dio sjedala i čekala svog dečka. I ljeta su bila prekrasna, ona najlipša, znali se igrati na pisti, penjat se na čuvenu raketu, sastajanje noćima na Gradini pod mjesečinom, znali palit vatru, peć kukuruz, krumpir, svirke, pisme, vicevi, smijeha do zore. Ta Gradina i njene klupe doživjele su najlipše ljubavne priče i prve poljupce. To misto ima svoju dušu, a dio moje ostalo je tamo. Znali smo i ljeti do Senja stopiranjem ili pak u kombiju ča je vozil mliko. Kad bi stigli tamo smrdili bi po mliku, pa brzo na Đigu, Banju bacit se u more i riješit se smrada…to su ti Brinjaci. Ljeti su bili i nastupi KUD-a. Da, tancala sam ja i u folkloru, naučila ja i Ličko kolo i pivala „Oj Palento rasla na kamenju, ki bi rekal da sam Zagrepčanka“. Toliko toga divnog u tom Brinju,ti divni ljudi, to malo misto mom srcu toliko drago.

Ljeto 1985. bilo je i njezino posljednje ljeto u tom kraju…

Pokojni otac odlučio se vratit u svoju zemlju, daleku Palestinu. Sjećam se tog jutra, a i puno Brinjaka do dan danas pamte moj oproštaj na autobusnoj stanici. Plakala sam kao rodna godina, a plakali i oni. Razmijenili sitnice za uspomenu, oprostila se ja sa Brinjacima, sjela u autobus puna suza… Sićam se da su i ostali putnici gledali začuđeni, neki od njih pustili po koju suzu. Zadnje ča najviše pamtim kad smo odlazili i stigli do samog zavoja na odlasku iz Brinja bio je taj moj zadnji pogled kroz suze na Sokolac, Gradinu sakrivenu u maloj šumici, ta moja prva i zadnja ljubav.

Život je provela u svijetu, ali taj mali brinjski kraj zauzeo je posebno mjesto u njezinom srcu.

I dan danas rado odem u Brinje. Prođem cestom, odem do stana, škole i naravno do Gradine i svaki put osjetim onaj isti grč u grlu i stisak u srcu…

 


Foto: Privatna zbirka

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u