LIČKE PRIČE – Anica i Mike Sertić – Pruder: “Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima ljubavi!”

Branka Pavlović

Jedna lijepa priča prigodna za veljaču, mjesec ljubavi. Valentinovo ne spominjem jer ovaj bračni par za taj dan nije ni niti znao do prije par godina, a doživjeli su ravnih 50 godina skupa u braku.

Nije bilo bajno, da se razumimo, ali u dogovoru i razgovoru savladali smo sve pa i 50 godina braka, započinju svoju priču Anica i Mike.

Kad sam ih upitala svađaju li se, oni sa smiješkom odgovaraju:

Ma ni govora! Nikad se nismo svađali niti se svađamo… sve dok se ne probudimo i dok ne idemo leć!

U šaljivom tonu tvrde…

Naravno da lažu oni koji kažu da se nikada ne svađaju. Kako se ne bi posvadili? Je ma smo se i danas devet puti porječkali.

Ono što me najviše zanimalo to je bio njihov početak, kako je to u njihovo vrijeme bilo…

Ja sam imala 16 godin kad smo se upoznali. Misliš da je to bilo ko danas da se zabavlja po nekoliko godin pa se onda ženi, a jok! Mi smo u roku od 3 tjedna i prohodali i zaruke obavili i krunicu i venčali se. Nis ja ni godine imala za udaju pa sam ih morala „kupovat“ i na liječnički pregled sam morala ić da doktor da potvrdu da sam sposobna za udaju.

Zbližili su se u vrijeme kada je Mike bio u vojsci odnosno kada je došao kući na odsustvo.

Sastali smo se u jesen u krugu prijatelja kadi je bila udana moja sestra, kaže Anica.

Vjenčali su se 5. siječnja 1969.godine.

To je bila nedilja, ni to bilo ko danas da je subotom svadba ili po novom i petkom. Zimska doba je to bilo pa niko ni maril ča je nedilja jer drugi dan ni bilo previše posla. Ni bila velika svadba… Tad još ni struje nije bilo. Baš te godine, ali u jesen, je došla.

U to njihovo vrijeme kada su se vjenčali, život u obitelji, i konkretno kod njih, kada je došla mlada snaha izgledao je ovako

U kući su bili mama, tata, brat i nas dvoje. Sićam se tog prvog jutra, ko da je bilo jučer. Ujutro sam  se digla prije od svih, tako su mi rekli da se moram dignut prije starih gospodara naložit šporet i ić u štalu pomust krave. Ja sam tako napravila, kako su me kod moje kuće učili da tako mlada snaja mora postupit. Moj svekar kad se digal, kad me vidil da ložim šporet rekal mi je da ja ni slučajno ne ložim ujutro nego da idem leć u krevet.  Imala sam sriće sa ti starci, inače bi se mladu odma „ispapričalo“ da gre tamo od kud je i došla, izgovara kroz šalu Anica

Žensku djecu se tako i odgajalo i kad bi došla u muževu kuću znala je što je čeka.

Mike je godinu nakon vjenčanja otišao u Njemačku raditi. Počeo je tamo raditi i prije, odmah nakon vojske, ali tu godinu kada su se vjenčali ostao je kod kuće. Kući je dolazio dva puta godišnje kući i to uglavnom na tri tjedna. Dolazio bi za Božić i za Petrovu u košnju. Sve te godine Anica je držala ne tri nego četiri kuta kuće i to ne samo one u ličkom selu nego ubrzo i u Zagrebu…

Dana 28. kolovoza 1986. doselili su u Zagreb najviše zbog djece (zbog škole).

To je bila subota, on je u nedilju išal za Njemačku, a dica u pondiljak u školu, kaže Anica. Tada smo se baš preselili vamo. Zemljište smo kupili ’80 i odonda do useljenja malo po malo delali i gradili i to sami. Najprije poljski zahod, pa baraku i onda dalje kuću. Od temelja do krova. Zato mišalicu ne mogu smislit kad je samo čujem da negdi dela, a kamo li da je vidim negdi u susjedstvu. Milijardu sam ih okrenula dok se kuća uzidala…

Kada smo krenuli u priču o selidbi u Zagreb, Anica se ustala i krenula u sobu. Ubrzo se vratila s vidno starom, žutom bilježnicom koju mi je nesebično pokazala i dala da je prelistam. Bili su to zapisi datuma kada su kupili zemljište, što su koliko platili, kada su koji dio kuće i dvorišnih zgrada napravili… U svakom slučaju bilježnica koja će zasigurno pronaći svoje mjesto u obiteljskoj škrinjici za potomke.

Cijelo vrijeme dok su u Zagrebu gradili kuću istovremeno su održavali i sve u rodnoj kući i pomagali roditeljima oko poljoprivrede, održavanja kuće i svega.

To što su nekad činili za volju starim roditeljima i danas skupa nastavljaju sebi za volju. U šali kažu…

Još smo mi relativno mladi i u snazi pa zač bi se zabili u četiri zida i kukali samo.

Ističu kako bi danas mladim parovima moglo biti i puno lakše nego njima nekada. Danas i žene uglavnom rade, imaju svoju plaću i to bi trebalo još pomoć da obitelj još bolje funkcionira, ali nažalost svjedoci smo kako baš ta neovisnost pridonosi tome da nitko neće nikoga trpjeti.

Iz priče Anice i Mike zaključujem, a oni i sami to na kraju razgovora potvrđuju:

Za dugovječan brak mora biti prije svega dogovora, razgovora i zajedništva, a toga može i mora biti ako ima dovoljno ljubavi!

    

 

 

 

 

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u