DogađanjaVijesti

LIČKE PRIČE – Ana-Marija Borić: Nadam se da će se skinuti mit da u Lici ljudi “ne letidu”

Jedna vrlo zanimljiva mlada dama tema je moje današnje Ličke priče. Ona je Ana-Marija Borić. Ona za sebe voli reći da nije interesantna za javnost, ali kada pročitate njezinu priču mislim da ćete se složiti sa mnom i s mojom ogromnom željom da ovaj petak i ovu priču posvetim baš njoj…

Rođena sam, kako ja to volim reći, “igrom slučaja” u Ogulinu, jer je 1. lipnja bilo doba godine kada se bilo u Lici, iako je već tada stalna adresa mojih roditelja bila u Velikoj Gorici gdje su i živjeli prije nego sam ja došla na svijet.

Iako tvrdi da nije tipična Ličanka, ipak njezin način života govori baš suprotno:

Rekla bih da nisam tipična Ličanka, ali kako bih i bila kad tamo odem samo preko ljeto i vikendima, ali kad si u Lici ponašaj se kao Ličanin. Onda ne ideš “letit po selu” (trčati) jer što će  susjedi reći “lej ve male… poludila i leti po cesti”

Što se tiče točne lokacije njezinih korijena, kaže:

Jesam li iz Bakovića ili iz Malog Kuta, hm, ne znam, neka bude na pola puta, iz Križpolja. Protiv korijena se ne može ni sada kad sam preselila u Beč, ako netko pita “Od kud si?”, srce uvijek vuče pa kažem da sam iz Like.

No, nakon kratkog predstavljanja, Ana-Marija već “trči”…

Moja priča s trčanjem kreće najviše radi posla gdje je moj zadatak bio educirati ljude o benefitima tenisica zatrčanje. Da bi znala što bolje odraditi svoj posao i sama sam morala postati trkač. Daleke 2011. krenuli su moji prvi metri, kilometri…. Sjećam se prva 3 km istrčana u komadu, pa bila je to takva sreća, kao da sam osvojila Mt. Everest.

Sve je krenulo kao dio posla, a onda je, naravno, lička krv odigrala svoju ulogu.

Malo-pomalo krenulo je s utrkama. Slavna trka “We Run” Zagreb 7 km na Jarunu, potom “We Run Prague” 10 km u Pragu, te “We Run Bratislava” u 8 km u Bratislavi. Bilo je to odlično iskustvo, putovanja u nove gradove, umjesto turističkog razgledavanja šetnjom, ja sam razgledavala grad trčeći utrke…

Jednu trku Ana-Marija posebno pamti i upravo ona zauzima posebno mjesto u njezinom srcu.

Trka koja je sigurno zauzela posebno mjesto u mom srcu je Hood to coast štafeta, SAD, Portland, duljine 320 km (190 milja). Team podijeljen u 2 ekipe po 6 ljudi u 2 kombija, svatko trči u prosjeku po 30 km u 3 navrata. Moj team je proveo 34 sati na putu. Sama trka nije toliki fizički napor, koliko je mentalno iscrpljujuća. U kombiju s 5 ljudi koje jedva poznaješ, umoran od prvog kruga trčanja, spavaš u kombiju, bez tuširanja i bez ugodnog kreveta, a čeka te još dvije runde trčanja. Bio je izazov živjeti u ljubavi i slozi ta 34 sata, ali trkači su ljudi velikog srca (tako bar kažu pa sve nekako lakše prođe). Adrenalin koji se aktivira pri završetku svake trke je prava droga, to je ono što te tjera naprijed i što te motivira da ne odustaneš.

S ogromnim uzdahom ova mlada žena govori o tom divnom iskustvu:

I kad znaš da su iza tebe 34 sata na cesti, istrčanih 17 milja, dobra zabava, nova poznanstva, nema veće sreće.

Mnoge je staze pretrčala, mnoge kilometre prevalila trčeći…

Bilo je tu raznih utrka na 5 km, na 10 km, europska verzija štafete u Češkoj na 360 km gdje ti je najveći strah u 3 ujutro u mraku s lampom na glavi kad trčiš po šumi da ne naletiš na divlju svinju, razne dobrotvorne utrke, utrka sa samim sobom u mjesecu siječnju kad je vani debeli minus, a ti sakupljaš 100 kilometara da dokažeš da trčanje nije samo za ljetno vrijeme ili najdražih mi jutarnjih 5 km uz more do Bačvica i nazad na doručak do Žnjana.

S vremenom, od posla do ljubavi prema trčanju, naravno da dođe period kad jednostavno moraš reći “stop”…

To je postala jedna velika ljubav. Nažalost, sustigle su me i ozljede pa sam kao rehabilitaciju odabrala plivanje, netko bi rekao da je to bio logičan slijed uz trčanje i plivanje, trebao mi je još samo bicikl. Dogodio se triathlon, ali bez previše natjecateljskog iskustva. Bilo je nekoliko utrka cross duatlona na Jarunu gdje sam neslavno završila na glavi – ali doslovno, kako sam bila u velikom grču prvu utrku sam odradila sigurno što se tiče brzine, polako, ali nije me spriječilo da se izgubim. Drugi put sam išla opuštenije i na nizbrdici ubrzala i sva sreća na kacigi ipak ostala u jednom komadu. Tu sam zaključila da to ipak nije sport za mene.

Ana-Marija je trenutno u fazi mirovanja od trčanja, ali…

Trenutno me muči nedostatak vremena i poneka ozljeda, tenisice su okačene o klin, ali ne zadugo, skinut ćemo taj mit da u Lici ljudi ne “letidu”, tko zna, možda već ovo ljeto istrčim rutu Mali Kut – Kamenica, pa po putu skupim još kojeg trkača, nadam se da nije kako kaže ona pjesma “godinu po godinu sve nas manje ima tu”.

Nadam se da ćemo Ana-Mariju doista vidjeti gdje trči na malim ličkim cestama i da neće izazivati poglede koji će govoriti “Je ova mala poludila kad leti?”

 

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Pročitajte još
Close
Back to top button
Close