Je li svijet ono što nam mediji prikazuju?

Čitam novine.

Lokalni izbori. Hod za život. U Manchesteru se raznio bombaš samoubojica. U Puli je pronađen mrtvi trogodišnjak. Nakon samo 16 dana novo ubojstvo u Dubravi: suprug usmrtio ženu pa sebe. Melania odbila Donalda. Kim Kardashian razočarala fanove. Ivica i Ante Todorić izmijenili svoje ugovore deset dana prije odlaska. Filipinci bježe – masovni egzodus. U prirodnim sokovima pronađene fekalije.

Moram priznati da mi se sve manje čitaju novine, sve mi se manje gleda televizija. Danas su me ovi naslovi emocionalno ispraznili pa sam se potpuno prazna zaputila kući s posla. Vani je već padao mrak. Znate, uglavnom moja vraćanja kući izgledaju gotovo identično. Uvijek hodam istom stranom ulice. Srećem ista lica u isto doba. U autobusu u isto vrijeme sjede isti ljudi. Što god da se dosad dogodilo u svijetu, u mom životu nije bilo neke velike promjene zbog toga. Jedina promjena sam ja, a moje je raspoloženje vrlo često uvjetovano upravo vijestima iz medija.

Upijam kao spužva svaki naslov, pomahnitalo otvaram članke i samo čekam da mi jednom oči ispadnu kad se zagledam u neki trač iz žutih novina. U meni svaka vijest budi nova pitanja, stvara nove zaključke, dovodi me u neka čudna raspoloženja. A koliko je tek vijesti i događaja neispričano? Koliko se toga dogodi, a ne stigne do medija?

Dok sam prema svojoj kući krenula potpuno prazna, na putu je stotinu pitanja krenulo skakati po mojoj glavi. Doma sam stigla nakon četrdeset minuta mozganja, bacila sam torbu i požurila uzeti obiteljski album u ruke. Listam fotografije. Gledam sebe dok sam bila dijete. Gledam svoje sestre, pa svoje roditelje u danima kad nisu ni znali da će imati mene.

Svijet je svih tih godina bio isti. Oduvijek postoje političari i vođe, te narod koji ih slijedi. Postoje uvažena i elitna društva i oni prosječni. Postoje starlete i oni koji se dive takvima. Oduvijek postoje loši roditelji i oni dobri. Postoje monstrumi i hladnokrvni ubojice. Oduvijek je bilo ratova i terorista, a i mirotvoraca. Bilo je luđaka i genijalaca, čudnih istraživača i eksperimenata.

Svaki dan počinje nekim bombardirajućim naslovom, a mi se uvijek iznova čudimo.

Jedina smo promjena mi. Promjene se zbivaju u našim glavama. S vremenom počinjemo neke stvari shvaćati. Mi smo ti koji smo ovdje i koji smo sada, koji moramo graditi živote i nastojati ih proživjeti što kvalitetnije u svijetu gdje je normalno sve nenormalno i gdje je ono što bi trebalo biti neshvatljivo zapravo uobičajeno. Čudimo se kao pure dreku nečemu što je u svijetu od pamtivijeka.

Dan završavam s pogledom u nebo. Te zvijezde koje gledam me podsjećaju da ćemo mi proći, a svijet će ostati upravo ovakav. Samo će se izmijeniti imena likova na „sceni“. Život je kratak i ne znamo kada će završiti. Mi smo prolazni. Vijesti koje čitamo trebaju u nama probuditi osjećaj za smjer u kojem se trebamo kretati. Trebamo graditi svoj um, biti svjesni svog života i trebamo znati procijeniti je li svijet doista onakav kakvog ga mediji prikazuju.