Univerzalne trivijalnosti

Lako je biti general nakon bitke!

LIKACLUB

Uf… što reći, koju posluku porati? 25. lipnja, subota, kobna subota, je iza nas. I kako reagirati na sve što se dogodilo te subote? Imam ideju! Ajmo svi pljuvat’ po svima! Od Čačića, Strinića, do ovog, onog, lijevog, desnog, suca (iako sam najviše po njemu pljuvao) do mačketine koja je svoje šape pritisnula o obalu Jadrana u 6. stoljeću. Ili, ili, ili, ili se možemo ponašat’ kao odrasli ljudi, civilizirano i spomenut neke stvari koje se moraju spomenut, ali bez pljuvanja, blaćenja, upiranja prstom u nekoga ili upiranja prstom u nosnicu.

Prva stvar prvo: Vatreni su unatoč junačkoj, nadljudskoj, maratonskoj borbi izgubili. I koliko god je teško pala činjenica da više nismo na prvenstvu, teže je pala tipična, previdljiva situacija u nas Hrvata: svi su drugi krivi. Mi, nacija od 4.284.889 (prema statistici iz 2011. godine) izbornika nogometne reprezentacije znamo bolje što bi trebalo od trenutnog izbornika. Nit ga namjeravam branit, nit ga namjeravam pljuvat. Čačić je učinio što je mislio da je dobro, to je barem moje mišljenje, i to je to. Vatreni su se trudili čak i više od očekivanoga, ali nije išlo. I što sad? Hoću li ja trgat dres i sve što podsjeća na nogomet, ili ću neovisno o porazu osjećati ponos zbog toga što su Vatreni napravili? Tako je i u životu. Lako je sve kad nema problema, kad ne trebaš nositi ružičaste naočale jer ti ne trebaju, a malo je teže osjećati pozitivne emocije kada neke stvari padnu u vodu i kada morti skužimo da koliko gooood smo mi sebi savršeni, krasni, bajni, vajni, krajni, lajni…(ok, dosta) ipak smo ljudi koji čine greške. Dapače, nekada greške nađu nas. E lako biti general nakon bitke.

E sad. Kako svi znamo (a valjda znamo), 25.6. jeeeeee: Dan državnosti. Bravo, pljes, pljes, pljes. E sad. Jel tko skužio da je došo? I to mi malo smrducka. Dan državnosti je relativno pao u drugi plan zbog tekme protiv Portugala. Hmmmm. Ok. Predlažem ovo. Nacionalni ponos koji smo svi osjećali, kroz koji smo disali, koji smo doslovno jeli očima svaki dan kroz reklame, nemojmo rezervirati samo uz sport. Sport, pogotovo na internacionalnoj razini, neka bude samo jedna od boja u našoj nacionalnoj paleti, palenti? Paleti! Nek se nacionalni ponos ne iscrpi samo za vrijeme prvenstva ovog, onog, inih, minih. Zašto zastave ne vijore cijelu godinu? Zašto je vrijeme poluraspada našreg nacionalnog ponosa 24 sata, a nakon poraza 3 minute u prostoru slabije gravitacije? Gdje nam je ponos?

Nismo ponosni jer nam je zemlja ovakva, onakva i ne znam kakva. Ali ovo se ne tiče politike. Ovo se tiče čovjeka. U nogomet se politika ne treba miješati, jer nije to svrha nogometa. Ako svatko uloži barem 20% snage i emocija od one snage i emocija kojom navija, Hrvatska bi bila raj, jer smo pokazali da kad grizemo, onda zagrizemo kao gladan Bosanac burek. Kad zapnemo, onda zapnemo kao Golf Duja koju neće snijeg pokorit. Kada ostavimo srce na terenu, kad se ubijemo od posla, ne samo radi sebe, nego radi svakoga oko nas, ali da svaka osoba to učini, Hrvatska bi bila raj.

Ajmo onda biti konstruktivni. Prvo budimo ljudi (pogotovo ja koji sam više ili manje puta skrenuo za vrijeme tekme), i učinimo od Hrvatske ono o čemu sanjamo. Malo žara, malo požrtvovnosti i malo konstruktivnosti i voila. Dečki su pokazali kako je to igrati srcem, kako je to krvariti, plakati, grčiti se za Hrvatsku. Tako i svatko na svojem položaju neka učini.

Živjela Hrvatska! Živjeli Vatreni!

P.s. Vatreni su pokazali srce, žar i nitko, ama baš nitko ne može to poreći


Foto: screenshot youtube.com boboska

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u