Lajk za ljubav ili ljubav za lajk?

Ponedjeljak je! No ne bilo kakav ponedjeljak. Inače ne volimo ponedjeljke i preziremo ih ali, ovo nije običan ponedjeljak. Ovo je ponedjeljak koji obilježava najljepši odnosno najnježniji tjedan u godini – Valentinovski odnosno ljubavni tjedan.
Ovaj tjedan svi (barem oni sretno zaljubljeni) će biti romantični, odnosno oni koji su i inače nježni smjet će slobodno to i pokazati bez da će im itko reći da je pretjerano, a oni koji inače nisu nježni i romantični će se potruditi da to budu. Sve kako bi usrećili i razveselili svoje bolje polovice.
No, ja danas neću pričati o Valentinovu i o poklonima. Pričat ću o onome što će čitav ovaj tjedan biti u zraku, a to je ljubav.
Ljubavi se ne zna početak. Ona postoji oduvijek. Oduvijek se ljudi zaljubljuju i pokazuju razne znakove svoje zaljubljenosti. No mislite li i vi da je prije sve bilo nekako ljepše i spontanije. Sve je bilo iskrenije i stvarno. Ljudi se nisu bojali pokazivati svoje osjećaje, nisu se bojali boriti za ljubav niti ju braniti.
Što se u ljubavi promijenilo danas u odnosu na nekoć?
Naime, da se odmah razumijemo, jednako se ljudi zaljubljuju i danas i nekoć no postoji velika razlika u načinima zaljubljivanja, a mogu reći i u samoj ljubavi.
Prije se većini djevojka unaprijed određivalo za koga će se udati. Odnosno roditelji su bili ti koji su joj govorili koji bi momak i zbog čega bio najbolji izbor za nju. Nekad bi se djevojke odmah složile s njihovim mišljenjem, no znalo je biti i djevojaka koje bi prihvatile roditeljsko mišljenje i udavale se za te momke dok bi njihova ljubav bila usmjerena ka drugom momku i tako do kraja života ostala ne uzvraćena. Možete li zamisliti tu patnju? Zamislite samo nositi se s takvim teretom čitav život. Zamislite koliko su poštovanje imale prema svojim roditeljima jer su pristajale na takve odluke.
U većini svojih kolumni govorim o raznim načinima na koje su muškarci i žene jedni drugima pokazivali ljubav. Tako sam spomenula darivanje, pa pokazivanje ljubavi kroz pjesme i napjeve, pomaganje u poslovima, šivanje odjeće i niz drugih stvari. No ono što mene fascinira kod naših starih je njihova upornost i želja za ljubavi. Npr. kada bi se nekom momku sviđala djevojka on je to govorio svima, nije se ustručavao njoj to pokazati i dati na znanje. Iako ga je ona možda u početku i ignorirala ili odbacivala on bi i dalje bio uporan. Pratio bi je od crkve do kuće, pomagao joj nositi stvari, poklanjao joj jabuke i cvijeće, branio ju kad je trebalo pa čak bi se i potući znao zbog nje. Djevojka iako na početku možda nije ni pomišljala o tom momku kroz takve geste shvatila bi iskrenost i vrijednost takve ljubavi. I tako je to samo zaljubljivanje znalo potrajati i po godinu dana. Kroz takve geste taj bi se momak svidio i njenim roditeljima pa, iako su možda u početku bili protiv njega, on bi im dokazao da je on dostojan i da zaslužuje baš njihovu kćer.
Nije li to predivno? Nije li divno kada se osjećaš vrijedno, kada vidiš da se oko tebe netko stvarno trudi, da je željan tvoje pažnje i baš tvoje ljubavi?
Gdje je sve to danas pitam ja vas?
Danas postoji Internet i toliko aplikacija i društvenih mreža na kojima se mi „kao zaljubljujemo“ odnosno na kojima mi dajemo do znanja nekome da nam se sviđa. Kako to radimo? Pošaljemo zahtjev za prijateljstvo, pratimo ga, i lajkamo mu objave. Zatim čekamo da nam se on ili ona javi, poneki se čak usude prvi poslati poruku. I to je to. Ako se krenemo dopisivati s tom osobom možda postoji mogućnost da se nešto i desi ali ako ne, budemo razočarani nekoliko trenutaka i ubrzo nađemo novu osobu kojoj šaljemo zahtjev za prijateljstvo, i tako u krug. Zatim na društvenim mrežama odmah saznamo sve o toj osobi, što voli, gdje se kreće, čime se bavi, tko su joj prijatelji, gdje izlazi itd., znamo čak i gdje se osoba trenutno nalazi i onda „kao slučajno“ i mi odemo baš na to mjesto kako bi ispalo da smo se „slučajno“ sreli. U današnje vrijeme ništa nije slučajno. Zbog svih mogućnosti lako dođemo do neke osobe i lako saznamo sve o njoj, čak ju lako i navedemo da nam se svidi, no sve je to umjetno i sve je to lažno. Živimo u virtualnom svijetu i tamo smo svi jaki i samouvjereni, no nitko od nas u stvarnosti ne zna pričati, ne zna se družiti i najgore od svega ne zna pokazati osobi da joj se sviđa. Koliko ste samo puta dogovorili s nekim kavu preko interneta jer ste tamo baš fino pričali, a kad ste konačno odlučili i popiti kavu niste znali što i kako pričati.
Zašto nam je teško otvoriti se i pokazati svoje osjećaje? Zašto se bojimo ljubavi, zašto se bojimo da ćemo zbog toga biti osuđivani i ismijani? Zar se stvarno toliko bojimo odbijanja? No jesmo li se ikad zapitali da baš to odbijanje dolazi zbog manjka truda ili zbog manjka pokazivanja osjećaja. Naši stari nisu imali mogućnosti kao i mi a ipak su se trudili i bili uporni. Jako im je bilo stalo do osobe kojoj pokazuju osjećaje da se nisu ničega ustručavali i upravo zbog toga su te ljubavi i bile čvršće i bolje. Nisu se temeljile na lajkovima već na djelima. Mi danas ljubav stvaramo tipkajući. Bile te ljubavi sretne ili ne temeljene su na tipkanju, a možemo li uistinu samo tipkajući nekome pokazati da nam je stalo?
Mislim da bi svi mi trebali stati i dobro razmisliti što je i kakva je ona istinska ljubav te dali je i zašto neka osoba vrijedna baš naše ljubavi. A onda nakon toga sve svoje osjećaje i emocije usmjeriti upravo ka toj osobi. Možda nećete imate savršene slike na Instagramu i biti najpopraćeniji par na Facebooku, ali ćete biti sretni i uživati u ljubavi.
Zar to i nije poanta ljubavi?
Pa eto onda sretan nam ovaj Valentinovski tjedan.