Ples s vragom

Korak previše

Igor Orešković

Kako ljigo ljigić Varys iz serije GOT zna reći maloljetnici u koju je zaljubljen, “Ponekad, igram igru.” Ona mu dakako, lijepo vrati i igra ga dođe glave, ali, nema veze. Svi ponekad igramo igru.

Za razliku od Varysove igre koja se vrti oko traženja najgore moguće stvari koju mu netko može napraviti i tako za svakog pojedinca, moja igra je puno dosadnija. Pokušavam stajati jednom nogom u poznatom terenu, a drugom napraviti korak u nepoznato. Prokleti dosadnjaković.

Oduvijek sam se pokušavao nekako definirati i uvijek ispadnem siv. Neko vrijeme sam se pitao kako to, al’ i dan danas pojma nemam.

Znam da je u kući, otkad znam za sebe, jedna od omiljenih poštapalica za neko mišljenje uvijek bila “Da, ali..” Što je jako dobro za razvoj kritičkog mišljenja, ali ne i za djelovanje.

Daj mi kakav god koncept koji ima dualnu karakteristiku, da se može pričat o tome za ili protiv i rado ću zastupati obje strane podjednako strastveno, ako nije neka kategorička ludost.

Daj mi nešto što mi se sviđa i reci mi napravi to, vjerojatno hoću, ali tek nakon što odvrtim desetak “Da, ali…” Daj mi nešto što mi se ne sviđa i reci mi napravi to, vjerojatno neću ali dosta dugo ću biti u kušnji čisto dok ne ispucam sve kredibilne “Da, ali…”

Misaoni eksperiment, propast svake mogućnosti za impulzivnost. Otkrio sam dva upitna lijeka za suzbijanje kontrolora naše divne prirode. Prvi je neki opijat. U mom slučaju, u nešto mlađim danima, otrov dana bio je alkohol. Rezultati blago rečeno upitni.

Drugi je svjesno reagiranje bez razmišljanja kad god je to moguće, treba malo treninga ali može se. Rezultati opet, blago rečeno, upitni.

Sad sam se već pomirio da nije tako loše propitkivati sve i svašta u glavi i biti relativno dosadan što se tiče stavova. Vrlo blago naginjati ka nekoj strani argumenta. Istočne kulture bi bile zadovoljne. Solidni Tao.

Neke stvari doduše znaju me zaposjesti, što funkcionira fantastično dok sam sam, uživam u vlastitoj jednodimenzionalnosti sa nekim fenomenima. Stavljeno u društveni kontekst ipak, ne ide, izgubim se ponovno u silnima “Da, ali…”

Mislim, odbijam prihvatiti da je to put Svemira i nastaviti ću tražiti put ka jasnijem kristaliziranju vlastitih uvjerenja, da, ali… hahaha.

Evo jedna jednostavna stvar. Sigurno imam jasno mišljenje o tome. Kiša. Ne volim kišu. Omiljeno godišnje doba mi je ljeto kad je sve suho i more je toplo. Najgore je kad se recimo u jesen ujutro treba probiti do auta jer se ide raditi, a pljušti i hladnjikavo je u kući, a auto je vlažan jer sam kreten zaboravio zatvoriti prozor sinoć. Ojojoj.

Da, ali, ako sam solidno ugrijan i pustim si pjesmu Crimson thunder, vokalno instrumentalnog sastava Hammerfall, pa kad kaže “Follow the signs of the crimson thunder.”; spreman sam ušetati u oluju i gledati munje kako blješte dok po meni lije i smatrati kako je to najbolja stvar ikad.

Korak previše?

Samo ako me pogodi munja, ali ne igram loto.


Foto: pixabay.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u