Komentar tjedna: Tiho u sebi, tiho na zemlji

Nažalost svatko od nas u nekom razdoblju svog života izgubi nekoga bliskog člana svoje obitelji. Za sve ostalo možemo se pripremiti u životu, ali za tugu i prazninu koja tada nastupa u nama nikako. Svaka takva trauma ostavlja trag na nama. Svjesni smo da trebamo krenuti dalje i nastaviti tamo gdje smo stali dok nas takve situacije nisu zadesile. Vraćamo se u školske klupe, na radna mjesta, posjećujemo rodbinu, održavamo kontakte s prijateljima, izlazimo, ubacimo još neku dodatnu aktivnost u naš dnevni raspored samo kako bismo si ispunili svoje slobodno vrijeme i ne mislili o onime što nas rastužuje.

Istovremeno postajemo hladni i otporni na sitne svakodnevne prepreke koje su nas sputavale u svakodnevnom životu. Neke „sitnice“ zbog kojih bismo prije vrisnuli, opsovali ili se nasmijali, ovisno o raspoloženju koje se mijenjalo nekoliko puta dnevno, ovisno o situaciji, sada jednostavno ne primjećujemo, odnosno kao da ne reagiramo nakon svega što smo prošli i osjetili s gubitkom voljene osobe. Takvu situaciju potvrđuje naša stara narodna poslovica koja glasi; “što te ne slomi, to te ojača”.

Doista jest tako! Pitamo se tada, a kada će to bezosjećajno stanje prestati, kada ćemo biti kao prije. S obzirom da smo navikli živjeti punim plućima, koliko traje to tugovanje? Sve su to pitanja koja si postavlja pojedinac i u ne pronalasku odgovora nabacuje si osjećaj krivnje zbog tolike količine tuge i žalosti koju nose u sebi i žele je se osloboditi.

Gubitak osobe koja ima značajno mjesto u našim srcima težak je za ožalošćene i sporo prolazi iz razloga što takvom potresnom situacijom gubimo kontrolu nad vlastitim životom, kada se povodimo za emocijama bez razmišljanja, a svaki čovjek voli osjećaj sigurnosti, pripadnosti i samokontrole. Misli zašto nam se sve to događa u životu zbog čega smo se izgubili izazivaju tjeskobu pa ponekad poželimo iskočiti iz vlastite kože.

Prije 3 godine moja tetka je izgubila bitku nakon 6 godina teške bolesti. Kada se saznalo za njezinu bolest krenula sam u 1. razred srednje škole i nisam razumjela o čemu se radi i zašto su svi zabrinuti jer nisam bila dovoljno informirana o toj bolesti. Osjećala sam jedino strah da ju ne izgubim. Bila je vrlo značajna osoba u mome životu i tako će zauvijek i ostati u mom srcu. Hrabro se borila, kao i drugi koji boluju od istog. Vjerovala sam u nju i nadala se kako će to prebroditi. Nažalost, dogodilo se na kraju ono najgore. Pošto sam vječni optimista nisam mogla povjerovati u to niti na dan sprovoda. Toga dana ne želim se sjećati. Ono što me ponukalo da pišem o ovome jest pjesma s njezinog posljednjeg ispraćaja koju sam jučer čula i ponovno zaplakala. Nisam se mogla suzdržati jer su se u samo par sekundi vratile slike kojih se ne želim prisjećati. Vratio se taj osjećaj „izgubljene kontrole“ kada bih sve dala za samo jedan njezin osmijeh i zagrljaj. No, za par minuta se pribereš, dođeš k sebi, shvatiš da je tako moralo biti i nastaviš dalje.

Ne znam je li s vremenom rane zarastu ili samo naučimo živjeti s njima?! Istina je kad kažu da vrijeme liječi sve, ali ne u potpunosti. Zaista je potrebno određeno vrijeme kako bismo postali svjesni i pomirili se s nekim stvarima u životu.
Ostavila je veliki trag u mom životu i ponekad doista mislim da je tu negdje. Puno je lijepog sjećanja na nju i trenutaka koje smo provele skupa. Sjećanje je neprocjenjivo bogatstvo. Naučila me onom najvažnijem u životu, kako istinski voljeti i oprostiti, boriti se ono što voliš i koga voliš, kako iz svega izvući neku pouku, biti pozitivan, biti iskren i biti svoj.

Završila bih ovaj tekst s onim što je Elizabeth Kübler-Ross napisala „Stvarnost je da ćeš žalovati zauvijek. Nećeš prijeći preko gubitka voljene osobe. Izliječit ćeš se i ponovno obnoviti nakon patnje zbog gubitka. Ponovno ćeš biti potpun, ali nikada nećeš biti isti. Ni ne trebaš biti isti, niti to želiš.“