Moderna tradicija

Knjiga s osmijehom: Zašto danas više ne darujemo knjige?

Viktorija Rogić

Zadnjih dana sve mi je nešto u znaku knjiga. Mama i ja čistile smo garažu i naišle smo na nekoliko davno zaboravljenih kutija naših knjiga. Kako smo odlučile napraviti generalku garaže tako je došlo vrijeme da napravimo generalku i s tim knjigama. Otvarale smo kutiju po kutiju i vadile knjigu po knjigu. Iznenadile smo se i jedna i druga kakve sve tu literature ima. Tako smo, čuvši za akciju prikupljanja knjiga za knjižnicu u jednoj našoj lokalnoj osnovnoj školi, odlučile neke knjige darovati upravo njima. Mama i ja par sati smo provele odvajajući knjige na pojedine hrpe. Razvrstavajući te knjige naišla sam na nekoliko njih s posvetom. Posvećene su bile na mamimo djevojačko ime iz doba njenog školovanja. Tada mi je mama ispričala kako je ona kroz svoje školovanje dosta pisala za tadašnje školske novine i za razne priredbe i događaje te je tada dobivala na poklon upravo knjige. Divno je bilo vidjeti osmijeh na njenom licu kada se prisjetila svojih školskih dana i osoba koje su joj te knjige poklonile. Nakon što smo završile s razvrstavanjem, ostala sam nad tim kutijama ipak još malo razmišljajući.

Zar danas više ne darujemo knjige?

Danas djeca sve manje posjećuju knjižnice. U školama čitaju samo one knjige koje moraju za lektiru, ali i to čine sve slabije jer danas sva pisana djela mogu pronaći i na internetu. Ljudi živeći užurbanim tempom života sve manje vremena imaju sjesti i pročitati neku dobru knjigu, čak su taj čin počeli smatrati i „gubljenjem vremena“. Knjiga je počela biti zanemarivana i usputna. Postala je nebitna.
Prije knjiga nije bilo puno i onaj tko je imao knjigu bio je sretan. Knjiga je bila cijenjena i značila je puno. Djeca u školama nisu imala knjige kao mi danas pa su mogla učiti svatko iz svoje. Knjigu je imala učiteljica i oni su mogli samo ponekad u nju poviriti. Onaj tko je imao svoju knjigu (ako ju je dobio od rodbine koja je bila dobrostojeća) bio je glavni u razredu te su mu svi ostali zavidjeli. Djevojke su često vrijeme provodile čitajući ponekad istu knjigu iznova i iznova jer druge nisu imale, a čitajući knjigu mogle su proživljavati stvari i događaje za koje su znale da u stvarnom životu nikad neće moći. Također, muškarci koji bi dolazili iz drugih gradova, gdje su neko vrijeme zbog posla morali boraviti, djevojkama bi poklanjali i donosili na poklon upravo knjige. Pa eto, i moja mama pišući u svojoj školi za nagradu je dobivala knjige. Nije li to predivno? Nekoliko stotina stranica i to s posvetom dobiti za svoj rad i trud. Tih nekoliko stotina stranica koja možeš čitati iznova i iznova i uvijek će biti jednako zanimljive. Predivno! Ljubav prema pisanju naslijedila sam od mame pa se tako i ja mogu pohvaliti raznim nagradama koje sam upravo pišući postigla kroz školski period. No znate što? Ja za svoj trud nisam dobivala knjige, a pogotovo ne knjige s posvetom. Ja se mogu pohvaliti samo svojim zahvalnicama ili priznanjima i to je to. Nema listanja, nema stotinjak stranica uz koje možeš iznova proživljavati određene emocije i događaje. Nema posvete koja će izazvati osmijeh na licu kad se prisjetimo osobe koja nam je tu posvetu napisala.
Žalosno je to ljudi moji. Žalosno je da danas imamo toliko puno pisaca, a toliko malo knjiga. Knjige se rijetko kupuju i još rjeđe poklanjaju. Kad ste zadnji put čuli da je netko nekome poklonio knjigu?
Ja jesam, prošle godine. Ne samo čula, već ju i poklonila. Osoba koja ju je dobila cijenila je tu gestu i nije nas gledala u čudu, a mi smo bile sretne jer smo znale da je baš tu knjigu željela.
Zbog toga, dragi moji čitatelji, razmislite malo koliko danas postoji pisanih djela. Koliko biste toga rekli nekoj osobi poklonivši joj samo jednu knjigu. Ne poklanjate vi zapravo knjigu, nego poklanjate sve te osjećaje i emocije koje će onaj tko ju čita proživjeti. A knjiga, ako možda na kraju završi zaboravljena u poluraspadnutoj kutiji u garaži, ne brinite. Kad ju ta osoba i nakon puno puno godina pronađe, izazvat će joj isti onaj osmijeh, baš kao kod moje mame, čim vas se sjeti.

A imali išta ljepše nego da vas se netko sjeti s osmijehom na licu? Nema!

E pa upravo knjige to rade!


Foto: pexels

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u