Kiselo zelje i krumpir za Ličana pravi pir!

Nakon što sam prošli tjedan pisala o šljivovici koja nam je svima zarumenila obraze i opila nas svojim okusom, mirisom, ali i samoj priči o njoj tako je sad došao red da nešto i prigrizemo , a što bi se u Lici, osim krumpira , još jelo nego kupus odnosno zelje.

Kupus je uz krumpir u Lici osnovna namirnica. Zbog toga se kupus prije jeo skoro svaki dan. U ovo jesensko doba godine uz sve do sad nabrojane poslove i pripreme zimnice također se i kiselio kupus.

Kako se nekad kiselio kupus?

Nakon što bi se glavice kupusa pobrale iz vrtova spremile bi se u prostoriju gdje bi mogle odstajati nekoliko dana ako se isti dan ne bi mogle spremiti za kiseljenje. Zatim bi žene, kada bi se odlučilo da će se ribati, čistile te glavice od suhih i trulih listova i rezale po sredini kako bi ih se lakše izribalo. Čvrste i veće glavice ostavljale bi se ne izribane i kiselile bi se čitave. One bi služile za spremanje sarme.

Glavicama bi izdubile korijen u sredini i dobro napunile solju. Kada je kupus očišćen i spreman, nedostajale se u samo ruke za ribanje. To su obično radila dva muškarca. Oni bi sjeli jedan nasuprot drugog i stavili ribež između sebe na stolicu. Ribež je imao pomično kućište koje se povlačilo po noževima na ribežu kada bi se napunilo glavicama kupusa. Pritom su morali biti oprezni jer trebalo je čuvati prste od noževa.

Kiseljenje kupusa uvijek je bilo zabavno jer se radilo u grupi i družilo . Izribani kupus sipao bi se u drvene bačve, a trebalo ga je i dobro zbiti kako bi se brže i ljepše ukiselio. To je bio poseban doživljaj za mlade djevojke . One bi u košuljama ulazile u bačve i tako bosim nogama zbijale izribani kupus dok se ne zapjeni. U bačvama se kupus solio, a stavljalo bi se i zrnje kukuruza kako bi kupus imao ljepšu boju. Slagao se red ribanog pa red glavica i sve zajedno zbijalo. Nakon završenog posla na vrh bačve bi se stavljale drvene daščice i pritisnulo težim kamenom te se zalilo s malo vode. Time bi kiseljenje bilo gotovo, a posao je uvijek završavao večerom uz pečene pole ili pravom masnicom.

Danas se također u Lici kiseli kupus samo što se više ne stavlja u drvene bačve, nego su to najčešće plastične bačvice kojima ribani kupus zbijaju drvenim batom.

Tradicijska lička hrana bazirana je u principu po godišnjim dobima, pa se tako u ovo kasno jesensko i zimsko doba godine kupus i danas dosta često jede. Danas kupus spremamo na razne načine i kombiniramo ga s mnogo namirnica. No, nekoć su tehnike spremanja namirnica bile mnogo skromnije, pa se tako kupus prije najčešće frigao i jeo s kuhanom palentom, pa „mrs“, kuhano dimljeno meso i kiselo zelje te grah i kiselo zelje. Kupus osim što je fin izuzetno je i zdrav i bogat vitaminom C što je Ličanima jako puno značilo jer je trebalo imati dobar imunitet kako bi prezimili svoje duge i više nego hladne zime.

I danas se kupus u Lici najčešće jede kiseli ili kuhani, jer uz veliki izbor i egzotičnih namirnica uvijek se svi rado vraćamo onim izvornim i jednostavnim receptima.

Mnogima je i danas poznat napitak od kiselog kupusa i njegov učinak na mamurluk –rasol.

Bilo kako bilo, tradicija kiseljenja kupusa još uvijek je živa, a s obzirom na to da se tradicijska i eko hrana sve više ponovno počinje koristiti možemo reći da će se tako i kiseli kupus početi kiseliti u količinama baš kao i nekoć.

A dodir ribanog kupusa na bosa stopala poseban je doživljaj pa još kad pustite dobru muziku možete i zaplesati u bačvi.