Kolumne

Kamen po kamen, palača!

„Žao mi je!“

Ispravlja li ova jednostavna rečenica pogrešne riječi i djela koja smo izgovorili i učinili?

Ovih smo dana bili zabavljeni slučajem iz Gradišta gdje je glavni „protagonist“ svećenik koji je djeci s posebnim potrebama mislio zabraniti primanje sakramenta svete pričesti na oltaru. Izazvao je ovaj slučaj lavine komentara, a mene je potaknuo na razmišljanje. Moram priznati da sam isprva mislila da se radi o nekoj lošoj šali, jer tko bi pomislio da bi jedan svećenik mogao dirati u djecu koja su drugačija? Kasnije sam shvatila da nije šala pa sam pratila buru reakcija i rasplet cijele situacije.

Ova je priča dobila svoj sretan završetak. Neki govore da je priča prenapuhana, neki vjeruju jednoj strani, a neki drugoj. Dijete je primilo sakrament i priča će uskoro utihnuti, a mi se za mjesec dana više nećemo sjećati malenog dječaka i svećenika. Ipak, u svijetu ostaje puno sličnih neispričanih priča. Mnogo je onih koji su izdvojeni, a šute i u svojoj se tišini bore s demonima nepravde i ljudske zlobe.

Što mislite, kako se osjećaju djeca i odrasli koje uporno guramo u stranu? Ljudi rade razlike svaki dan, nekad i nesvjesno. Smiju se onima što mucaju, upiru prstom u one što teško hodaju, pogledom nišane one što ne mogu hodati. Često žalimo one koji imaju posebne potrebe, upućujemo im pogled pun žaljenja, a njih nikako ne treba žaliti.

Ljepota života je u življenju i prihvaćanju. Ako ne možemo prihvatiti različitosti, onda ih barem ne bi trebali dirati. Upoznala sam jednu djevojčicu koja je invalid. Živi u velikim bolovima, ne razumije puno toga što joj pričaju, no ona razumije osmijeh i razumije suze. Razumije emocije i emocijama komunicira. Uz nju sam naučila da ljudi s posebnim potrebama mogu biti naši učitelji. Ona me naučila da poklanjam smiješak onima koje srećem na ulici.

Trebamo širiti vedrinu, osmijehe i ljubav umjesto da tražimo mane i hranimo se tuđim neuspjesima. Trebali bi prestati gledati na sve oko nas kao na neku konkurenciju. Trebali bi biti manje ljubomorni i zavidni. Trebali bi prestati ponižavati one koji se s nama ne slažu i koji nam ni po čemu nisu slični.

Zbog takvih „zdravih i normalnih“ svijet je postao loše mjesto. Upravo su ti posebni klinci krijesnice u mraku ovog svijeta. Baš oni zaslužuju svoja mjesta na oltaru jer su čisti i neiskvareni. No ljudska je zloba u svakom od nas pa sebe uglavnom vidimo kao neiskvarene, a druge oblačimo u njihove mane.

Ja sam jedna od utopista, jedna od onih koja mašta o idealnom društvu gdje smo svi jednaki, ali dok srce u to vjeruje, očima vidim svijet u kojem je ta moja misao o idealnom društvu nemoguća. Uvijek će nepravda glasno odjekivati među nama, ali dok se ljutimo na ovog svećenika i gledamo u tužno lice posebnog dječaka, pokušajmo negdje između njih vidjeti sebe. Analizirajmo svoje ponašanje.

Što biste vi napravili da na ulici vidite kako netko radi razliku među ljudima? Mislite li da biste obranili one koji se sami ne mogu braniti? Biste li se pobunili protiv onih koji ne diraju vas, ali diraju nekoga tko je vama nitko i ništa? Skačete li samo kad ste u pitanju vi  i netko vaš ili skočite kada je pomoć potrebna onima koje ne poznajete?

Iako sam priznala da ne vjerujem u velike promjene u društvu iako ih priželjkujem, vjerujem u one male. Neke promjene su moguće ako krenete s promjenama u sebi. Znate kako kažu:

Zrno po zrno, pogača. Kamen po kamen, palača.

 

Foto: pexels

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close