Svemu unatoč

Kad zamiriše studeni

Plamenko

Pamtim Vukovar iz sretnih dana djetinjstva. Divio sam se njegovoj nestvarnoj ljepoti i silini Dunava. Ja, zaigrani dječak s kamena i drače, gledao sam njegove beskrajne horizonte i uživao u sjeni divovskih hrastova. Bezbrižno sam hodio Mitnicom, skrivao se u sokacima i otvarao kapije, ne sluteći događaje dvije godine kasnije, ples smrti koji je zauvijek promijenio život ovoga grada.

Krvavi Vukovar postao je simbol otpora i prkosa. Učinio nas je jačima. Kao da je u njemu zbijena sva povijest moga naroda i mene osobno. Ponio je križ i nosio ga bez uzmaka, snažno, do bola, smjelo i bezuvjetno.

U Vukovaru se dogodila ljubav. Nepatvorena i neusiljena, nesebična i sveta. Zaljubio nas je Vukovar u sebe strasno, životno, nevino, poput najljepšeg sna.

U televizijskim izvješćima vidio sam poznate ulice, i meni, četrnaestogodišnjaku, Vukovar je postao Grad, postao je moj narod, moja majka i moj otac. Moja Hrvatska.

On je u nama i s nama, diše i uzdiše nad mukama svoga naroda, s ovu i onu stranu Save, teče Vukom i Neretvom, Unom i Cetinom. Stoji grad, i u nama živi, i s nama je i Siniša i Blago i svi koji dušmanima nisu dali dalje.

Grad, to smo mi. I ne samo u studenom.


Foto: pixabay

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u