Ples s vragom

Kad jaganjci utihnu

Igor Orešković

Malo kave i cigareta, kako bolje započeti vikend. Promatram video zapis entuzijastičnog njemca kako objašnjava svakakve poprilično nihilističke koncepte na živahan način. Dosadan je, al’ onda odjednom, Hawkingovo zračenje.

Skroz sam zaboravio što je to ono, hmm. Prošlo je dosta vremena,  odmah se sjetim kolege Miše i njegove teorije životnih epoha, kao da je bilo u nekom prošlom životu. Velika zvijezda, jaka gravitacija, jaka fuzija, sve teži metali, željezo, prejaka gravitacija, implozija. Tu sam negdje zastao sa svojim prvotnim kozmološkim zanosom prije desetak godina jer, crna rupa.

Iz pozicije promatrača, vjerojatno najdepresivnija tvorevina u povijesti svemira, što je najgore, vrlo vjerojatno su i poprilično uobičajene. Toliko uobičajene da su u središtu svake galaksije pa tako i naše. Sve što ti ogromni baloni implodiranog gvožđa vraćaju svemiru je to prokleto Hawkingovo zračenje.

A to nit smrdi nit miriši, prašina koja se otpušta naveliko ako je crna rupa mala, a pomalo ako je velika. Ako se radi o vrlo maloj crnoj rupi brzo će eksplodirati u prašinu, a pošto se svemir brzo širi, ništa novo se iz nje ne rađa jer nema što gravitacijski skupiti elemente koji se sad napokon vide. Depresivno. Ako je ogromna usisati će dosta okolne materije koja će za nas postati nevidljiva i “umirati” sporije od svih ostalih tijela u svemiru, ali opet, pošto se Svemir širi, proces otpuštanja Hawkingovog zračenja se ubrza tek kad crna rupa postane dovoljno mala i opet nema mjesta novom stvaranju jer nema susjeda koji bi smisleno gravitacijski prigrlili prašinu. Katastrofa.

To nažalost nije sve. Problem sa crnim rupama je što uopće ne igraju igru socijalizacije sa ostalim elementima u svemiru, ne daju ništa, a uzimaju sve. Kako? Pa ne vide se. Gravitacija im je toliko prokleto jaka da ni svjetlosti ne da pobjeći. Gore od pomahnitalog luđaka koji napravi pokolj ili piromana koji voli gledati stvari kako gore, tu barem ostaju tragovi za upozorenje i potencijalno poboljšanje budućim naraštajima i priroda dobije natrag svoje materijale. S crnim rupama jednostavno nema više postojanja u nekom razumnom smislu.

Međutim ima jedna perspektiva, perspektiva sačuvanja informacija koja, ako izuzmemo silne milijarde godina trajanja određenih procesa možda ima smisla. Crne rupe vrlo vjerojatno ne gube informacije, znači sve što su “progutale” nalazi se i dalje u njima samo vrlo zbijeno i na te informacije se primjenjuju drukčiji zakoni fizike nego što ih trenutno možemo razumjeti.

Hawkingovo zračenje bez obzira na svoj spor tempo, takav je, kakav je, ipak vraća materiju u Svemir. Puno veći misterij je do kad se taj Svemir misli širiti? Zauvijek? Možda. To bi bilo najtužnije. Malo po malo, zvijezde sa rubova galaksija se trgaju od gravitacijskog privlačenja matičnih crnih rupa i gase se, same, u velikom ništavilu. Naposljetku, crne rupe ostaju same i Hawkingovim zračenjem isparavaju dovoljno dugo dok ne postanu dovoljno malene da ne mogu više gravitacijski zadržati što su progutale i eksplodiraju spektakularno. Ali nema nikoga da bi gledao vatromet, preostala materija nije dovoljna da bi se formirala nova zvijezda, nekoć informacije sada, inje i prašina.

Druga puno zabavnija mogućnost je da notorna “tamna tvar”, o kojoj pojma nemamo, kao ni o crnim rupama, nije tako loša. Možda se sve naše davno izgubljene informacije samo gomilaju u spektru kojeg jednostavno ne možemo vidjeti i sav taj prazan prostor koji se naizgled gomila među galaksijama u stvari nije prazan.

Što se zbiva kada sve informacije pohranjene u horizontima događaja diljem svemira lagano ispare iz svojih pouzdanih spremišta podataka, kuda idu? Što se zbiva kad svi kozmički jaganjci utihnu?

“In the begining, there was nothing, and then, bang!”


Foto: pixabay

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u