Kolumne

Kad Gospić zamiriše sjećanjima

Prije točno tjedan dana palo mi je na pamet kako nemam obaveza za vikend. Nisam već dugo bila u Gospiću, a vikend je idealno vrijeme za putovanje. Bilo je već kasno, ali sam prije odlaska u krevet stigla složiti par komada odjeće u kofer. Sljedećeg jutra probudila sam se oko 6, uzela kofer i krenula u Liku.

Sjela sam u prazni autobus. Dio puta sam prespavala i probudila se tek kad smo bili na skretanju za Otočac. Starom cestom vozila sam se i one godine kad sam se s obitelji selila u Gospić. Nisam voljela taj grad, nisam voljela snijeg i zimu, nisam željela ići. Tom sam cestom voljela ići samo u suprotnom smjeru, prema mojoj jedinoj kući, onoj u Crikvenici.

Ne znam što bi bilo da sam morala otići u drugu državu, vjerujem da bi reakcije bile iste. Bila bih mrzovoljna, nezadovoljna, osjećala bih se izdano i razočarano.

Vožnja starom cestom nakon dugo godina, u meni je razbudila stara sjećanja. Ovog puta kroz prozor sam gledala drugim očima. Vani je bilo jako hladno. Od magle se nije vidjelo baš ništa osim nekoliko metara uokolo. U Otočcu su ulice bile prazne. Pokoji prolaznik, prazne terase kafića, tek nekoliko ljudi na kolodvoru.

Uvijek sam voljela promatrati prozore. Mnoga su svijetla bila upaljena tog jutra. Mogla sam zamišljati tko stanuje tamo, sprema li se za posao, možda za školu ili možda netko tko peče domaći kruh i planira što će kuhati za ručak.

Moj pogled na Liku danas je drugačiji. Osjećala sam mir i tišinu na dobro znanim ulicama. Prošla sam uličicom gdje sam se mjesecima zaljubljivala u čovjeka s kojim danas živim pod istim krovom. Da nisam živjela u Gospiću tko zna bismo li se ikad sreli. Da nismo oboje poslom dolazili u Otočac, tko zna u koga bih danas bila zaljubljena i gdje bih sada živjela.

Nakon dva i pol sata vožnje, moj je autobus napokon stigao u Gospić. Uvijek se sjetim vremena kad smo sjedili na poznatim prozorima na Trgu i kako smo s njih brojali koji je auto koliko puta napravio krug. Sjetim se društva s kojim sam i ja radila te krugove. Sjetim se ljudi s kojima dijelim uspomene, a danas se s većinom njih niti ne čujem, a kamoli vidim.

To me malo i rastuži. Ispalo je da kilometri utječu na prijateljstva. Ne na sva, ali s godinama utječu na mnoga. Ipak, uspomene su nam zajedničke. Sjetimo se jedni drugih kad dođemo na neka zajednička mjesta. Za mene je Gospić poput Pandorine kutije, samo ne zla već sjećanja. Samo krenu jedno za drugim.

Ne smijem se žaliti, lijepa su to sjećanja. Čak i ona koja nisu baš najsretnija, čak i priče o bivšim ljubavima, o iznevjerenim prijateljstvima, sve je to danas ono što me izgradilo. Danas je lijepo znati da sam i to imala.

Možda sam zato baš takva kakva jesam, ne volim ljude koji se guraju kako bi pošto-poto bili prijatelji. Bježim od onih koji slatke i lijepe riječi poklanjaju svima, a one koji stoje malo dalje i podižu obrvu kad im priđeš, a ti im u oku vidiš sumnju, takve volim. Za takve se trudim jer njih poželim na svojoj strani i u svojoj blizini.

Tri dana Gospića podsjete me da je to doista mali grad. Odem u trgovinu po mlijeko i svako lice koje sretnem odnekud mi je poznato. Blagajnica mi se obrati s „Troha“. U mesnici (u koju sam ušla svega pet puta u životu) mesar glasno kaže: „Stiglo je sve što je tata naručio“. Ušla sam u kafić i srela prijatelja kojemu sam znala banuti na vrata, nepozvana, držeći palačinke u ruci. I bili smo prijatelji, nikad ništa više od toga, a ni manje.

Sve je to ostalo u Gospiću. U Zagrebu sam izgradila jedan drugačiji život. Imam drugačije društvo. Ovdje ne zalazim u kvartovske kafiće, a u centru nemam konobara koji zna što pijem. Iako je i Zagreb zapravo malen, i uvijek negdje nekog sretneš, u klubu nailaziš na one koji su bili tamo i prošlog vikenda, ne može se to usporediti s onim pričama iz Gospića.

Svaki me put Gospić iznova podsjeti na onu mene kakva sam bila kad sam došla prvi put u ovaj grad. Svaki put me podsjeti na put kojim sam proputovala dok se nisam skrasila u Zagrebu. Uvijek iznova podsjeti me na moje nesigurnosti. Nisam vjerovala da ću ikad moći postati ovo što sam sada, neustrašiva. Nisam ni vidjela koliko sam toga napravila, ali kad se vratim u onu sobu koja je godinama bila moj dom, kad mamina kuhinja zamiriše, a tata naloži peć, tad me mirisi vrate u neke početke i vrati mi sve ono što ponekad zaboravim.

U Zagreb se vraćam sjetna. Volim Gospić i cestu u oba smjera. Volim sve ono što sam tamo bila. Volim one ljude što me pamte, čak i one koji su me zaboravili.

Gospić je za mene jedno poglavlje života koje ću prepričavati samo odabranima. Lički zrak, čist i ugodan, pročistio je moja pluća, ali i misli. Nakon tri dana Gospića ja sam spremna za sve nove nedaće koje život planira staviti preda me.

Znaš li ti, živote, tko sam? Ja znam. Dovoljno je jedno putovanje da me na to podsjeti.

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close