Jesmo li za svijetlu budućnost spremni? Mi

Najprije, isprike svima koje vrijeđa riječ “spremni”, ali eto, živimo u Hrvatskoj (tako kažu), pa koristim hrvatske riječi, kao što plaćam porez hrvatskim kunama, a svojim novcem, kao ponosni porezni obveznik, plaćam i ono što inače nikad ne bih. Na primjer, političke stranke koje su odavno postale same sebi svrha.

Živimo u prividnoj demokraciji, u kojoj si utvaramo kako odlučujemo o važnim stvarima za svoju budućnost i budućnost svoje djece. A na kraju, jedan prosvjed ili jedna šetnja postaju mjerilo stvari. I okreću sve naglavačke. Pa se tako dogodi da, ničim izazvani, spajamo nespojivo i pomalo sadomazohistički uživamo u tome.

Sve za našu djecu, naravno. I tako ćemo opet slušati istu mantru od onih koji su se do jučer kleli u vjerodostojnost, a danas su ljubitelji svega što im tu vjerodostojnost pljuje.

Na nedavnom Hodu za život neki naši visoki dužnosnici sramežljivo su hodili zagrebačkim i splitskim ulicama, moleći Boga (u kojeg misle da vjeruju) da ih nitko ništa ne pita, jer, je li, nazadno je, gotovo špiljski, iznijeti stav o životu. I većina medija vrlo je negativno i površno izvještavala o tom događaju, stavljajući u prvi plan prosvjednike sa strane.

E, jučer je bila druga priča. Prosvjednici su postali šetači za ljudska prava i slobode i to je prikazano s ushitom, gotovo kao kakva romansa u zemlji mlijeka i meda, a javne osobe i političari koji su koračali u koloni ponosa i ljubavi uzdignuti su na pijedestal naprednih, urbanih i posve miroljubivih ikona tolerancije.

I tako, cijela Hrvatska je u jednoj velikoj koaliciji srdačnosti i reformi, samo nam još nedostaje osmi padež, takozvani jokativ, koji daje odgovor na pitanje- do kad i koliko košta poigravanje s hrvatskim narodom koji polako postaje stranac u vlastitoj zemlji?

 

---

Foto: pixabay