Jesam li ja fašist?

Zadnjih je nekoliko desetljeća došlo do određenoga booma, eksplozije misaonih struja koje zagovaraju napredak, označujući sve druge kao nazadane, srednjovjekovne, zatucane, glupe i dapače, totalitarne. Progresivci, naprednjaci bore se neumorno za svoja prava kako bi svijet bio pravedniji, barem u njihovim očima. Ti isti su razlog zašto sebe pitam pitanje: Jesam li ja fašist? Bit ću na trenutke patetičan, možda i onako sladunjav, ali iskreno, nije mi to toliko ni bitno.

Jesam li ja fašist? Hmmmmm…. to je pitanje koje se često pitam zadnjih dana, otkada slažem jednu slagalicu u svojoj glavi koja pokušava odgovoriti na veoma teška pitanja, i uvjeravam vas, današnje piskaranje je sve samo ne trivijalno.

Imamo tri struje mišljenja u Hrvatskoj glede prava, privilegija i mogućnosti: 1) prava uz odgovornost; 2) prava bez odgovornosti; 3) mlakonje u sredini koje se ne žele zamarati takvim demokratskim problemima. I sam sam donedavno bio mlakonja.

Zadnjih godina progresivci traže svoja prava. Prava, prava, prava, prava, PRAVA! Ali po kojoj cijeni? Svi žele neka prava, a nitko ne razumije da su prava i odgovornost isprepletena u dubokom i strasnom demokratskom tangu.

Istaknut ću jedno pitanje, tj jedan problem: Za život ili za izbor. Sintagmu “za život” je veoma lako shvatiti, gotovo je prozaično, lagano, onako kao proljetni dan, no, sintagma “za izbor” ostavlja osjećaj težine. Ovdje ne govorim o premisama ovih pravaca, samo ostajem trenutno na lingvističkoj bazi. Za izbor? Hmmmm, za izbor. Izbor čega? Koga? Aha! Da! Pravo da žena sa svojim tijelom radi što hoće. Može! Super! U Potpunosti se slažem, dapače, kokić samo ti daj. No imamo dva problema.

Prvi problem

Gdje su tu muškarci? Dakle, žena ima pravo raditi sa svojim tijelom što hoće, a muškarac ne može? Zar to nije malo, khm, dvosmisleno, dvostrukostandardnično? Ne radi se samo tu o abortusu, nego o načinu života. Ok, taj relativno radikalan faminizam još pokušava shvatiti što on zapravo jest, no opet si malčice upada u usta stavljajući se na stranice povijesti kao isti onih protiv kojih se bore, iako su zakasnile kojih, 50-70 godina.

Drugi problem

Dijete koje je začeto u tvojoj maternici nije tvoje tijelo. Ono je jedinstveni ogranizam, jedinstveno biće koje ima pola tvoje genske strukture, pola, pazi ovo, muškarčeve. Ono je dio tvoga tijela, kao što ste ti i tvoj whatever, muž, dečko, ljubavnik, poštar ili tajnik, dio njega, ali niti si ti dijete u tvojoj maternici, niti je dijete ti. Ti imaš u potpunosti pravo raditi sa svojim tijelom što god želiš, ali nemaš pravo raditi što god želiš sa jedinstvenim bićem koje raste u tebi, koje ti želiš izvući metalom i otrovom jer ga nisi htjela.

Pa onda.. Jesam li ja fašist?

A što su to točno fašisti? Oćemo moderno značenje ili normalno značenje? Ajmo prvo normalno: fašizam jest oblik radikalnog totalitarističkog vladanja sa diktatorom na vrhu vlasti koji je nositelj i “ispunjenje” ideologije istog režima. Onu specijalnu aromu fašizma daje ovaj recept: uzmite 3 kg nacionalizma, 15 dkg militarizma, čajnu žličicu vođe, diktatora i malo ponetolerirajte po smjesi. Dakle, nacionalizam, militarizam, kult vođe i netolerantno ponašanje i sve to ubacite u lonac kojeg zovemo svijet i pričekajte 80 godina pa ćete vidjet da i u 21. stoljeću imamo problema s time. Malo je reći da je fašizam zlo, pošto su te velike zvjerke poput nacizma, fašizma, imperijalista, frankovaca, kvislinga, Sivih vukova, reksista i ostalih ubili kumulativno desetke milijuna ljudi. Dakle fašizam vodi ubijanju, smrti. I sukladno tome, ako naravno smijem, želim pitati: Zašto se ljude koji žele očuvati život zove fašistima? Zar je potreban taj reductio ad Hitlerum kojim se upravo ljude koji rade obrnuto od onoga čime ih se smatra: ubojicama, totalitaristima, militaristima?

A ajmo sad moderno mišljenje fašizma. Uuuuu ovo je zanimljivo. Sve što nije antifašizam. To je to. To je današnji fašizam. Ne bi trebao biti, ali se često osjeti ta neka napetost i mentalna anemija koja diktira tok suvremene misli, ironija, znam. Antifašisti, naprednjaci, progresivci imenuju i etiketiraju ljude koji obrnuto misle od njih fašistima, nazadnjacima, regresivcima.

Ali čekaj! Ima još!

Progresivac=progressio, napredak, ići naprijed, napredovati, jel tako? Zašto onda taj progresivac misli da genska struktura začetog djeteta nije dovoljna da ga se proglasi čovjekom. Zašto progresivac misli da se ljudska osoba može proizvoljno nazivati ili odzivati osobom? Empirija, što je jedino dogmatično progresivnoj osobi, pokazuje da se ne može od djeteta razviti panj ili leptir ili burek ili Ledo sladoled. No, čovjek definitivno može postati životinja, ne po genskoj strukturi, nego po načinu ponašanja. Zašto ljudi moraju čekati 9 mjeseci da se uvjere da je ono biće čije srce kuca ispod majčina ipak čovjek. Pa ljudi, ne nalazimo se u George R. R. Martinovu svijetu da smo svi Daenerys i da rađamo zmajo-ljude koji umiru na dodir. De se smirite. Da ne govorim o muškim papcima koji nagovaraju žene na pobačaj jer im se ne da brinut od djetetu. Kakav si ti to muškarac? Nisu uvijek žene krive, nisu ni muškarci. Svi smo krivi, jer se ne ponašamo onako ljudski kako bi trebali. Ali muškarac koji tjera ženu na pobačaj, to je dno dna. Dno. Dna! Pogotovo ako ima mogućnosti za dijete, ali mu se ne da dizat po noći hranit maloga il’ malu. A što se tiče mogućnosti, nikada nije idealno. Uvijek mi imamo nešto za radit, neke planove, neke režije platit, ali to nije razlog za ubiti nevin život.

Ako zemlja ide naprijed, kako bi progresivci htjeli, onda mora imati čvrste generacije koje slijede. Ups! Generacije koje slijede? A što je to? To je nekaj kaj žena ima pravo izbacit iz svoga tijela kao 3 L Graševine nakon slavonske svadbe? Ako smijem tako primjetiti, progresivci malčice sebi upadaju u usta nazivajući se progresivcima, a govoreći kako je ljudski život, pa proizvoljne vrijednosti, ilitiga, kak’ se ja osjećam, tak to je. Zamijenili smo mislim, dakle jesam sa osjećam se, dakle jesam. Ako je takva logika, onda ok. Ja sam konstantno umoran, iscrpljen, ERGO ja sam grčki bog umora ili samo Umor.

Pa vas pitam: jesam li ja fašist?

A kako će država, društvo, zajednica ići naprijed nego sa, pam pam paaaaaaam, generacijama koje slijede. Dakle, progresivci su naprednjaci jer se zalažu za konstantni rast države i zajednice? Ili smatraju da je život toliko bijedan pa žele očuvati svaku buduću osobu od toga? Iskreno, ne kužim. I tu je problem. Prava, ali ne i obaveze, ne i odgovornost. Oni bi privilegije. I ne, nisam zaboravio na granične slučajeve, one ozbiljne slučajeve, smrtna opasnost, silovanje, opasnost po zdravlje, ali to nije sad tema, a o toj temi ima i previše literature. Ovdje govorim o osjećaju odgovornosti i dvostrukim kriterijima u modernoj misli.

Kokić, ako ti nećeš uzet odgovornost za svoja djela, za sve što si učinio, onda radije odi doma, zabij se u cornflakes ili glumi avokado na bazaru.

Odgovornost i obaveze. Dvije male čarobne riječi koje smo zaboravili. Ako imam mogućnost na nešto, daje li mi to za pravo da radims time što želim? Primjer: imam auto, dakle imam pravo tražiti od države i policije da makne sva ograničenja, jer ja smatram da meni ona ne trebaju, imam pravo vozit se po makadamu 250 km/h iako nemam službeno auto, i imam pravo raditi što ja hoću, samo očito nisam jedina osoba na cesti. Možda ja svojim ponašanjem nekoga ugrožavam dok vozim luđački unazad po autocesti dok mi iz sterea trešti skandinavski etno metal? Ali ne ugrožavam, jer smatram da ovi ostali u autima nisu ljudi. Pa kaj bi oni bili ljudi. Možda ako izađu iz auta ispadne da su koze, ovce ili Ličani.

Prava. Bez. Obaveza. Svaka osoba ima svoje dostojanstvo, htjeli mi to ili ne. Svaka osoba jest osoba, htjeli mi to ili ne. Svaka osoba treba biti educirana! Edukacija je ono što će naposljetku udariti zadnji čavao u pogrebni sanduk abortusa. Počnimo prikazivati videe abortusa. Aj da vas vidim heroji. Počnimo prikazivati slike i videe žena sa postabortivnom depresijom. Misliš da je postporođajna depresija loša? Nemaš pojma.

Ali ne samo za život! Nego za cjelovit život! Obrazovanje, posao, kvalitetu života! Trebamo napraviti reformu u svojim srcima i dušama, rukama i nogama kako bismo izgradili ono za što su se generacije Hrvata borile. Oćemo li nestati sada kada napokon imamo vlastitu državu?

Ljudi, tko sam ja da ja svome budućem djetetu zabranim da se rodi? Tko sam ja da mu ne dam cmokić kad se rodi? Tko sam ja da svojem sinu ili kćeri ne dozvolim doživjeti zalazak Sunca? Tko sam ja da djetetu onemogućim prvu nesretnu ljubav, prvi put kad se opeče na štednjak, prvi put kada će ga prijatelji ostaviti, prvi put kada će shvatiti da život nije pošten, prvi put kada ga odbiju na razgovoru za posao, prvi put kad dobije jedinicu, od čega će dijete postati mudro, ponizno i strpljivo. Tko sam ja da svojem budućem djetetu odmogućim čitanje bajki za laku noć, trčanje kroz jesensko lišće, podizanje na ramena kada poželi dotaknuti nebo, izležavanje na travi, prvu kavu, prvu pivu, prvi poljubac. TKO SAM JA da ja onemogućim svome djetetu da drži svoje dijete u svojem naručju ili da drži Krista na oltaru.

Pa mi recite

Jesam li ja fašist?

 

---

Foto: tofugu