Univerzalne trivijalnosti

Izbori GO: Moraš skupit’ sve glasove

LIKACLUB

Školska godina počela, vraća se ekipa sa godišnjeg, vrijeme je za još jedno rekapituliranje činjenice kako ljeto prekratko traje i “kud je prošlo, nisam ni trepnuo”. Koliko god neke stvari bile važne, ništa nije važno kao politika ovih dana. Da, da. Počelo se i radit u Hrvatskoj. O da, da. Jer ništa ne kaže koliko volim ovu zemlju kao krpanje cesta u zadnji čas, tako da stanovnici općina vide kako mi to radimo.

A reklameeeee. Majke ti posvuda su. Nemreš preć 20 metara a da ne vidiš barem neku njušku koja te uvjerava da bi trebalo staviti budućnost Hrvatske u njihove ruke. Često mi se čini da su oni prosci, zaručnica je dvorana Sabora ili zgrada Sabora, a mi Hrvati (tam tam; tam tam tam) smo roditelji koji ispituju i provjeravaju hoće li prosci biti dovoljno dobri za našu malu kćer. A političari su se promjestili u 21. stoljeće, modernizirali, aktualizirali, pa sada aplikacije postoje, hešteganje ovdje, ondje, a oni kao da igraju Izbori GO, i skupljaš sve glasove. Mehanika hvatanja je jednostavna: Raspberry su predizborna obećanja. Curve ball je dobar argument, a CP glasača je koliko je portala čitao prije toga, jer to očito čini čovjeka “pametnim”.

Reklame su posvuda. Tamo, vamo, na autocestama, radijima, medijima, cestama, televizorima, zovu te doma, emajlaju te, pišu ti pisma, provjeravaju itd itd. Neki dan dok sam kupovao WC papir, gledam ga kakav je, što je, kadli mi srce skoro stane kad mi je politički slogan izletio: Brišite s nama. Mogao sam i mislit da će tak bit, ipak je papir bio troslojni. I umjesto da troše toliko para na to oglašavanje, mislim da sam smislio način kako da se učini dobro djelo, uštede pare i svi sretni.

Neka političari udome sve pse iz šinteraja. Pazi ovo. Odeš u šinteraj, uzmeš peseka, udomiš ga, on je na sigurnom, a ti imaš doživotnog prijatelja. Ako mogu imati lipicanere od 170 konja, tu državnu ergelu, onda mogu udomit nekog malog bigla. A, ako su alergični, daj ga tajniku, ionako je on za takve stvari kakve šef ne želi. Iako ne znam kako bi Sinčić reagirao na to da se psi izvlače iz šinteraja.

Kada dođe vrijeme izbora, ofarbaš svoga psa u boje stranke (mora biti kasnije perivo da pas ne ostane stigmatiziran do kraja života), staviš ga da se suši i kasnije mašinicom po krznu samo ispišeš ime stranke, a na ogrlicu staviš obećanja i ciljeve rada. Jedan je problem s time. Ako se psa trima, može doć do krvi. HDZ-ovci moraju uzet onda anemične pse, pa ako se i porežu da se ne vidi konkurentska boja na njima.

Psi šeću po gradu, svi ih vole, dok se niži službenici stranke, koji su tek sada dobili iskaznice brinu za peseke i njihovu sigurnost. I moraju najviše pazit na njih dok prolaze pokraj kineskih dućana i restorana (ne želim bit rasist, ali čuj). Na tog psa moraš paziti, moraš ga i hraniti. O da, da. Ako to niste znali, pas vam je vjerojatno gecrk.

Kako bi se vi osjećali kada bi išli prema biralištu i naišli na mrtvog psa Živog Zida. Mislim, ako se ne znaju brinut za psa, kako će se oni brinut za nas? Jel tako? A psa, kada ga i hraniš, moraš hraniti svojim bojama, jel tako?

Zato HDZ ima Chappi, plava boja.
SDP ima Darling, crveno.
Živi Zid ima Pedigre, žuto
A Most pošto ni sami više ne znaju čiji su imaju Orlando, koji dolazi i u plavoj, i u crvenoj i u žutoj varijanti.

A shvatio sam jednu stvar. Izbori su kao McDonald’s. Odeš na mjesto zločina (biralište ili McDonald’s), pogledaš izbor, a ima ga, fakat ga ima. Dumaš 15 minuta oko toga što ćeš i uvijek, ali uvijek odabereš isto. Nakon što izađeš uvijek imaš isti osjećaj: ovo nije bilo toga vrijedno.

Živjeli svi mi pasivno-agresivni Hrvati! Živjeli Izbori!


Foto: Ilustracija

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u