INTEGRALNE MUESLI

Iz virtualnog u stvarni svijet – Ima li razlike i gdje je nestao odgoj?

Laura Troha

Moram priznati da volim igrice na mobitelu. Ponekad su to arkadne igre, nekad zaigram sudoku, a ponekad malo odlutam u virtualni svijet.

I prije su postajale online igre gdje ste mogli živjeti u virtualnom svijetu. Razlika u nekad i sad je ta što je nekad bilo manje igrača jer su igre bile nedostupnije. Bila je mahom starija ekipa, a djeca su se još igrala na drveću.

Danas je situacija drugačija. Sad su mobiteli i tableti u dječjim rukama. Vještiji su s prstima od nas, razumiju upute na engleskom iako engleski ne govore, a čini mi se da mogu odgonetnuti i upute na kineskom ako se zainate i požele neku kinesku igricu.

Nedavno sam skinula neku igru gdje možeš chatati iliti tipkat/razgovarat s drugim igračima. Imaš virtualni svijet, virtualne prijatelje, ali iza tih virtualnih ljudi kriju se prava lica iz cijeloga svijeta.

Fascinirala me činjenica da mnogo djece mlađe od 15 godina igra tu igricu. Nije teško pogoditi koliko godina ima netko s druge strane ekrana, ali je razočaravajuće što oni koriste vokabular potpuno neprimjeren toj dobi, odnosno neprimjeren jednoj kulturnoj i odgojenoj osobi.

Igru sam skinula iz znatiželje, a prvi susret s virtualnim ljudima imala sam u virtualnom kafiću. Nekoliko igračica iz Bosne, Srbije i nas par Hrvatica sasvim slučajno se našlo na istom mjestu.

Bez povoda su krenule uvrede.

„Debela si.“
„Nisam. Ne poznaješ me, zašto me vrijeđaš?“
„Jer si debela krava.“

Prvo mi je bilo smiješno, a onda su počele sve gore i gore riječi. Pitala sam se ponašaju li se i uživo tako?

Djevojčica koju su vrijeđale ostale igračice pokušala se obraniti, pravdati, sprijateljiti, a onda je samo nestala iz igre.

Ja sam pratila razgovor sa strane, bez uplitanja. Pa to je igra – mislila sam u sebi. Ipak, nakon dva dana igranja došlo je vrijeme da skinem svoje ružičaste naočale s nosa. Današnja se djeca ne znaju ponašati. Ne znaju se igrati. Ne znaju biti prijatelji. Ne znaju preskakati lastiku. Ne znaju se penjati na drveće, ne znaju padati u blato.

Današnja djeca ne boje se nasilja. Agresivna su kad odraslih nema u blizini. Mnoga djeca ovisna su o igricama, društvenim mrežama, YouTubeu. Neki klinci ne znaju jesti ako im ne upalite televizor.

Nekoliko dana nakon što sam vidjela svakakve profile agresivne djece u toj igrici, na Facebook-u sam vidjela video gdje se dvije djevojke tuku među ruljom djece koja navijaju.

Je li me šokiralo? Nije. Je li me razočaralo? Je.

I prije smo se svađali, čupali i vikali, ali ja se ne sjećam da je u mojoj generaciji bilo toliko primitivaca koji su podržavali nasilje.

Nasilje je svugdje oko nas. Verbalno, psihičko, fizičko, čak i u igricama. To postaje sve normalnije među najmlađima, razvija se tiho, ali brzo. Događa se na svakodnevnoj bazi, ali se o tome premalo priča. Postoje radionice i predavanja o vršnjačkom nasilju, ali ne vjerujem da takvo što dopire do onih koji ga potiču.

Kako doprijeti do mladih, do onih koje se još može preodgojiti? Je li to posao roditelja, učitelja ili okoline?

Bojim se da smo se i mi pokvarili. Postali smo lijeni. I mi visimo na mobitelima pa tako šaljemo loše primjere toj djeci. Mi smo postali ovisni o tehnologiji. Kupujemo smart mašine i pećnice, televizore. Koristimo Google kartu i GPS jer smo zaboravili hodati bez toga. Pogledom na zidni sat računamo koliko je sati.

Kako da djeca budu normalna? Mi smo se promijenili, a oni samo slijede naš primjer. Ako trebamo nekoga kriviti onda trebamo početi od sebe. Promjenu trebamo započeti sami, a onda pokušati popraviti malce koji će za nekoliko godina postati nečiji roditelji. Možete li vi zamisliti sebe odraslog u vrijeme bez brzog interneta i pametnih telefona?
Što biste radili? Tko biste bili da je svijet ostao onakav kakav je bio prije 20 godina? Da su današnja djeca onakva kakva smo mi bili, tko biste vi bili sad?


Foto: unsplash.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u