Ovaj tjedan razgovarali smo s Hrvojem i Ivanom Smolčićem, mladim i perspektivnim ličkim nogometašima. Braća Smolčić su blizanci, a Hrvoje je stariji od Ivana samo tri minute. U rodnom Gospiću su ostvarili prve sportske uspjehe, a trenutno se školuju u Rijeci gdje igraju nogomet za HNK Rijeka. Što smo sve saznali, pročitajte u nastavku!
Jedan blizanac je Hrvoje Smolčić, ima 18. godina, igrač je HNK Rijeka kao junior, priključen treninzima prve ekipe te ponekad nastupa za Rijeku. Pohađa i građevinsku školu u istom gradu gdje je došao početkom srednje škole zajedno sa bratom Ivanom. S druge strane, drugi blizanac je Ivan Smolčić, koji igra također za juniore HNK Rijeka, a ujedno pohađa i Medicinsku školu. Pogledajte naš razgovor sa zanimljivim dvojcem.
Kako ste se počeli baviti nogometom?
HRVOJE: Naše prve korake u nogometu smo počeli u NK Gospić 91 kod trenera Zorana Mrkonjića, kod kojeg smo bili sve do sredine 7. razreda, te nakon toga dokazivanjem i radom naš talent primijetila je HNK Rijeka koja nas je pozvala da treniramo za njih.
IVAN: Prvi kontakti sa loptom počeli smo još u 2. godini života sa ocem Nenadom koji se također bavio nogometom i koji nam je bio prvi uzor u svemu. Sa 6. godina počeli smo trenirati u NK Gospić 91 u kojem smo do 7. razreda ostvarili dobre rezultate, te bili zapaženi. Na tome moramo zahvaliti treneru Zoranu Mrkonjiću koji nam je omogućio sve kako bi mi mogli postati nogometaši. U 7. razredu stiže nagrada za sav trud do tada uložen te stiže poziv iz HNK Rijeka. Sredinom sedmog razreda prelazimo u HNK Rijeka, te tada shvaćamo koliko još znoja moramo proliti da bi postali igrači.
Imali ste samo 14 godina kad ste prešli u Rijeku u srednju školu. Kako ste se snašli u novoj sredini?
IVAN: Prelaskom u Rijeku u srednju školu, osim na terenu glavnu borbu vodili smo s odlaskom od kuće tj. odlaskom od roditelja: mame Ivane, oca Nenada, te sestre Marije i prijatelja. Sa 14. godina se počeli brinuti sami za sebe i u tome svemu i odrasli. Brat je bio taj koji je uvijek bio tu i koji mi je pomagao. Puno puta smo pomislili zašto sam ja baš taj koji je otišao od kuće? Zašto ja ne mogu živjeti kao i svi ostali sa svojom obitelji? Bez njegovog prisustva nisam siguran da bih izdržao sve ovo. Naravno, osim njega tu je i obitelj koja nam je pomagala koliko god je mogla te se odricala da bi brat i ja jednog dana postali prvenstveno dobri ljudi, a uz mnogo truda i odricanja nogometaši.
Imate li nekog poznatog sportaša koji Vam je uzor?
HRVOJE: Nemam posebnog određenog nogometnog uzora ali svakako da se divim pojedinim igračima i njihovim talentima. S obzirom na moju poziciju obrambenog igrača najviše mi se sviđa Sergio Ramos te gledajući ga pokušavam učiti od njega.
IVAN: Obojica smo obrambeni igrači. Nemam svog uzora, ali od svakog igrača pokušavamo „ugrabiti“ ponešto te to primijeniti i tako biti bolji.
Na koju utakmicu ili natjecanje ste najviše ponosni?
HRVOJE: Najponosniji sam na utakmicu protiv Juventusa koju smo odigrali na turniru u Italiji, pobijedili smo 1:0 i tu utakmicu i taj rezultat nikad neću zaboraviti.
IVAN: Najbolje i najviše pamtim utakmicu protiv Juventusa u kojoj smo slavili 1:0.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom do sada?
HRVOJE: Zasigurno moj najveći uspjeh je poziv u reprezentaciju U19 jer mi je od uvijek najveća čast bila nositi dres Hrvatske reprezentacije.
IVAN: Najveći uspjeh mi je bilo osvajanje 1. mjesta u Hrvatskoj u malom nogometu sa Osnovnom školom dr. Jure Turića iz Gospića.
Kako usklađujete obaveze u školi, privatni život i nogomet?
HRVOJE: Povezujući nogomet i školu priznajem kako je to jako puno obaveza, pored toga dvoje privatnog života baš i nema. Ako nisam u školi, tad sam na treningu i obratno, tako da jedini mali odmor je vikend na kojem sam barem oslobođen škole.
IVAN: Trenutno idem u 4. razred Medicinske škole. U početku je bilo dosta naporno jer nemam baš slobodnog vremena, ali priviknuo sam se na takav život te uspijevam uskladiti školske obaveze i treninge.
Tko Vam je najveća podrška?
HRVOJE: Kroz sve ovo najveća podrška mi je brat s kojim sve ovo i proživljavam. Uvijek jedan drugoga guramo naprijed i puno je lakše kad imaš tako nekoga kraj sebe. Osim njega tu je naravno i obitelj koja je najviše patila vezano za nogomet jer su roditelji bili ti koji su nas godinu i pol dana svaki vikend vozili na utakmice i oni su se odrekli gotovo svakog vikenda da bi mi odigrali utakmicu. Moram spomenuti i curu koja me uvijek tjera da budem najbolji i zabijem golove, a usput trpi sve vrijeme koje ne provedem s njom zbog nogometa i ne stvara probleme zbog toga. Pored svega toga jako je teško otići od kuće i brinuti se sam o sebi, napustiti roditelje i sestru Mariju, te svoje prijatelje i društvo. Nije bilo lako ali izdržali smo i naviknuli se.
Postoji li bratski natjecateljski duh između Vas dvoje?
HRVOJE: Brat i ja oduvijek tjeramo jedan drugoga da budemo bolji, uvijek smo gledali tko je brži, jači i bolji igrač i tako jedan drugog tjerali da radimo i treniramo što bolje. Vjerujem da nam je to puno pomoglo i da nas je to dovelo do HNK Rijeke.
IVAN: Brat je lijevak dok sam ja dešnjak. Uvijek kad me netko pita tko je bolji nogometaš ja odgovorim da smo podjednaki i da to ne volim komentirati već ostavljam vama da to sami prosudite.
Imate li možda neki hobi pored nogometa?
HRVOJE: Osim nogometa naš najveći hobi je ribolov za kojeg imamo jako malo vremena. Idemo uglavnom za praznike koji su 2 puta godišnje ali tada idemo što češće jer to stvarno volimo i to nas opušta.
IVAN: Naš hobi je ribolov, koji zbog nogometa dosta pati, ali vjerujem da ćemo u budućnosti naći vremena i za to.
Kakvi su Vam planovi za budućnost? Planirate li se baviti nogometom profesionalno?
HRVOJE: Planovi za budućnost vode prema profesionalnom nogometu. Hoće li će nam se to ostvariti ne znam, ali ćemo učiniti sve ka postizanju tog cilja.
IVAN: U budućnosti bih naravno htio postati profesionalni nogometaš. Vjerujem da je to san svakog mladog igrača, a brat i ja dat ćemo sve od sebe da to i ostvarimo.
Izvor: LIKACLUB | Foto: Hrvoje i Ivan Smolčić
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English