Hrvatski šutjeti ili kršćanski djelovati?

 

U hrvatskom medijskom prostoru često se vode rasprave treba li Crkva zadirati u politiku. A pojam Crkva odnosi se na narod Božji. Odgovori su različiti, ovisno iz kojeg se kuta promatra, kao uostalom i sve rasprave koje postaju ideološki a ne argumentirano vođene. Odnosno, odgovor najčešće ovisi o tome sviđaju li se nekome stavovi Crkve o društvenim zbivanjima ili ne. Ako Crkva digne svoj glas protiv stavova aktualne vlasti, glasno se čuje kako se ne smije miješati u politiku, a neki su išli tako daleko da su je tjerali u- sakristiju. Međutim, ako Crkva šuti opet ju se proziva, ovoga puta kao bešćutnu i socijalno neosjetljivu instituciju koja mora politički zboriti u zaštitu obespravljenog puka.

Politika je organizirana djelatnost u službi općeg dobra nekog društva ili društvene skupine. U arhaičnim društvima poput klanova i plemena politička stvarnost sudjeluje u oblikovanju religijske simbolike i s religijom se prožima. U grčko-rimskom svijetu (polis, civitas) postoji državna religija i javni kult koji su uglavnom podređeni političkoj zajednici. Grčkim filozofima Platonu i Aristotelu politika je dio etike, briga o općem dobru, suprotno individualnom traganju za duševnim spokojem i srećom. U Bibliji, osobito u Starom zavjetu preko proroka i sudaca, političko djelovanje prosuđuje se sa stajališta pravednosti i solidarnosti. Novi zavjet po prvi put razgraničuje religijsko područje od političkog, ali ne isključuje njihovu uzajamnost. Isusove riječi „dajte caru carevo, Bogu Božje“ (Mt 22, 21) često, iako pogrešno, koriste zagovornici sekularizma. Pogrešno, jer je Bog, naime, gospodar svega, pa tako i onoga što je, po nekoj ljudskoj zakonitosti, samo carevo. Stoga ne čudi stalna napetost, posebice na kršćanskom zapadu, zbog nauka o dvije vlasti, što je dovelo do nimalo ugodnih sporova papa i careva i borbe za investituru. U novom vijeku politika postaje tehnika stjecanja i zadržavanja vlasti, odvaja se od morala, vođena makjavelističkom idejom, a to je bila dobra podloga za totalitarne režime XX. stoljeća.

Katolička se Crkva ne zalaže za nekakvu kršćansku politiku niti teokraciju u doslovnom smislu riječi. Iako znamo za sva zla učinjena Crkvi i svijetu zbog častohleplja njezinih pojedinih nedostojnih vođa i borbe za moć i ovozemaljsku slavu, za što se blaženi papa Ivan Pavao II. u više navrata u ime Crkve ispričao, odavno su prošla vremena Papinske države i izravnog uplitanja u državnu vlast. Posve je jasna zadaća, štoviše i obveza vjernika- ne biti nijemi promatrači svijeta koji nas okružuje, nego zauzeti svjedoci Božje ljubavi u konkretnoj životnoj situaciji. Nimalo slučajno nije naglašena uloga vjernika laika u društveno-političkoj stvarnosti, jer su upravo laici prepoznati kao istinska snaga u novoj evangelizaciji, što je u Crkvi u Hrvata itekako postalo vidljivo preko građanskih inicijativa koje svojim djelovanjem promiču i zastupaju stav Crkve. Crkva je, s druge strane, na Drugom vatikanskom saboru prihvatila raznolikost autonomije Crkve i države- svakoga na svom području djelovanja: „Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne.“ Crkva kao vjerska institucija dužna je, međutim, reagirati ako su politički ciljevi nekih političkih skupina ili elita vjerski ili moralno negativni i rade na štetu društvenih vrijednosti ukorijenjenih u život određene zajednice. Biti odgovorni kršćanin u Crkvi i društvu poziv je koji zahtijeva djelovanje hic et nunc.

U našem društvu, na žalost, politika se često doživljava kao umrežena struktura sitnih interesa, u kojoj napredovati mogu samo podobni, nikako sposobni. Takva predodžba posljedica je neodgovornog djelovanja pojedinaca koji su vlastiti probitak stavljali ispred općeg dobra. Veliku ulogu u negativnoj percepciji politike imaju i pojedini mediji, koji svojim senzacionalističkim pristupom ne pridonose potpunoj slici političkog života. Nekima je to možda i namjera- otupjeti političku angažiranost širih društvenih razmjera, kako bi što lakše zadržali vlast i stvorili ozračje nemoći- ništa se ne može učiniti. Politika je sve više u rukama krupnog kapitala, neoliberalna i premalo socijalno osjetljiva. Pod izlikom sekularizma, svaki pokušaj utjecaja na politička zbivanja prikazuje se neopravdanim i nedopuštenim uplitanjem Crkve u političke sfere. Priča poznata iz nekih drugih vremena.

U hrvatskoj vjerničkoj javnosti prevladava nezadovoljstvo s učinkom vjernika političara, a među katolicima političarima opća dezorijentiranost s obzirom na kriterije za kršćansku prosudbu političkih stavova. Međutim, iako je nadaleko poznata hrvatska šutnja, upravo iz redova vjernika laika nadiru pozitivna strujanja na hrvatskoj političkoj sceni. Briga za opće dobro, ono što je sama srž politike, postaje modus vivendi takvih nastojanja, koja nisu odraz niti liberalističkog kapitalizma niti marksističkog kolektivizma, nego služenja i svjedočenja kršćanske ljubavi. Takvo političko djelovanje iz vjerničkih krugova, bilo kao članovi političke stranke, udruge ili građanske inicijative, zalog je očuvanja kršćanskih vrijednosti nasuprot sve glasnijem i prisutnijem etičkom relativizmu.

Drugi je vatikanski sabor vjernike laike pozvao da sva svjetovna područja, dakle i politički život, prožimaju duhom evanđelja, a da se u svom djelovanju vode kršćanskom savješću. Politički je rad važan dio vjerničkog zauzimanja u svijetu i dio je kršćanskog poslanja. Ako se toliki ateisti ili pripadnici drugih vjerskih zajednica politički zauzimaju za opće dobro, koliko su tek kršćani pozvani djelovati za dobro bližnjega? Na to nas potiče i sveti Pavao: „Opominjite neuredne, sokolite malodušne, podržavajte slabe, budite velikodušni prema svima! Pazite da tko komu zlo zlom ne uzvrati, nego uvijek promičite dobro jedni prema drugima i prema svima. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5, 14-22)

Kršćanin je pozvan biti autentičan, biti hrabar, biti za dobro i ustati protiv kukavičjeg jajeta zvanog Istanbulska konvencija.

 

---

Foto: unsplash.com