DNEVNIK SLUČAJNOG PROLAZNIKA

Hijerarhijska glupost: odnos brata i sestre

Ivan Tominac

Tako sam nervozan danas, osjećam se iscrpljeno i ne da mi se ustati iz kreveta. Alarm mi zvoni po drugi put i zove me da se suočim sa svijetom, a prvo me iščekuju zle dveri, a zovem ih dverima tuša. Neizbježno zlo ujutro za nas spavalice. Sve mi smrdi na loš dan iako se uvijek nadam da se neće obistiniti. Ne želim dopustiti danu da preuzme kontrolu nad mojim bićem. Pobijedit ću ga. Znam da hoću.

Otpušten iz ralja tuša, pogledavam na sat i shvaćam da kasnim. Užurbano navlačim odjeću i istrčavam iz kuće. Mama me čeka s upaljenim autom. Vani je prohladno i kiši. Stižem na kolodvor i utrčavam u vlak. Zvižduk. Krećem. Trebao sam izaći na Maksimiru, ali uspavan kakav jutros jesam, zaboravio sam. Produžio sam do zagrebačkog željezničkog kolodvora, napustio sam konzervu i krenuo osvojiti dan, iako se doima da on osvaja mene.

Pokupio sam svoju prvu jutarnju kavu, a s pogledom na tramvajsku stanicu shvaćam da tramvaj koji će me prevesti do faksa dolazi za 13 minuta. Ne može gore, ako stignem, moram se požuriti u predavaonu zakoračiti prije profesora. Bojim se da ću se ako zakasnim, kakve sam sreće danas, osramotiti kao nikada do sada. Scenariji iz filmova mi prolaze kroz glavu. Ono kada štreber zakasni, uđe u prostoriju i svi mu se smiju. Zašto? Zaboravio je hlače. Pogled prema dolje. Moje su na mjestu, ali glavu kao da nemam. Smiješno. Znam. Ali to su takvi dani.

Došla je. Prokleta devetka. Računam petnaest minuta do Maksimira. Taman. Gužva je. Dva momka se nalaze na nekoliko centimetara od mene i ugrožavaju moju osobnu zonu. Neugodno mi je, a oni su odlučili gestikulirati kao da im je ovo zadnja prilika u životu.

Mozak mi je na off, pa ne slušam i ne čujem. Sve je samo neko puko zujanje i neartikulirani zvukovi. Zovu ih i govorom.

Govor je postao govorom, onda kada sam se susreo s ljudskom gluposti. Glupost broj ne znam koji ispred mene. Ista ona dva dečka i bezvezni razgovor. Obilje gluposti. Razgovaraju o sestrama i o “hijerarhiji.” Istovremeno, a ja sa sestrama povezujem samo pitanje prijateljstva i bezgranične ljubavi. Ali, ja, pjesnik, čuđenje u svijetu.

“Koji je tvoja sestra razred?”
“Drugi srednje.”
“Je l’ dobra?”
“Je*em ti mater, nije moja sestra ku*va.”
“Hahaha.”
“Neće iz kuće mrdnut, glavu bi joj okrenuo da saznam da ima nekog.”
“…”

Scena iz jako loše turske serije gdje je brat nadležan za njen osobni razvoj i ima ovlasti upravljati njenim emocijama i životnim stremljenjima. Gluposti. Ogromna količina gluposti.

Znate što vam hijerarhija nalaže? Brigu. Brigu za njezine snove. Zagrli ih. Njene emocije drži na dlanu, a ako treba kreni ka vrhu prije nje i tamo pronađi njezino mjesto. Ona je tvoja sestra. Ona u tebe vjeruje. Vjeruj i ti. U njezine snove. Nadanja. Odluke. Vjeruj u nju.

Budi brat. Ne budi budala.

P.s. stigao sam na predavanje.


Foto: pixabay.com

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u