Heroji iz sjene

Posljednjih dana mnogo je napisanih riječi o herojstvu. Gorio je Split, gorjela je Dalmacija. Mnogi prozivaju neka imena i donose sud o tome tko je kriv, a tko je heroj. Ne može nitko ostati ravnodušan čitajući ih. Štoviše, ja sama sebi počinjem postavljati neka pitanja i razmišljati o mnogočemu. Primjerice, kako se postaje heroj? Kako se pronalazi hrabrost, gdje se krije snaga, a gdje volja?

Ja neću prozivati krivce i pisati o požaru jer nemam to pravo. Plamen sam vidjela samo na fotografijama i na televiziji. Nije me opeklo jer nisam niti gasila pa nije na meni da nekoga opominjem… Svakome na dušu idu njegove vlastite odluke.

Mnogi pišu da se zahvaljuju. Dive se onima koji nisu puno pričali već djelovali. Zahvaljuju onima koji nisu čekali da ih se pozove već su krenuli gasiti jer su vidjeli da je potrebno.
I ja se divim tim ljudima koji su trčali u vatru i dim da obrane grad, ne razmišljajući o strahu i bijegu, o povredama i ozljedama, opekotinama i posljedicama. Divim se izmorenim i neispavanim ljudima što nisu ni pili ni jeli, a gasili su nebi li spasili tuđe.

Istina, sad se divimo ujedinjenom narodu, malim, a velikim ljudima koji su nesebično priskakali u pomoć, sad skidamo kape i klanjamo se vatrogascima. Kažem sad, pitajući se cijenimo li čovječnost samo kad zagusti i kad voda dođe do grla? Divit ćemo im se sad, a do Božića ih zaboraviti.

Trebamo li heroje vidjeti samo onda kad ih moramo gledati i zahvaljivati im se samo onda kad znamo da nas slušaju?

Kad sam bila mala moj je tata bio na ratištu. Prvo je radio u policiji, kasnije je otišao u vojsku. Uvijek sam ga zamišljala kao superheroja koji se bori za pravdu. Cijeli moj život tata je bio negdje na terenu. Nije uvijek stizao pratiti moje ocjene i imena mojih najboljih prijatelja. Nisam mu to zamjerala jer sam znala koji posao radi, i to me činilo vrlo ponosnom. Tada sam zamišljala vojnike kao najbolje ljude na svijetu koji se bore za mir (kakav paradoks, zar ne?).

I ja sam željela biti hrabra i pravedna, željela sam biti borac za dobro, baš kao tata. Razmišljala sam kako bi bilo najbolje za mene da se prijavim u vojsku. To sam mu spomenula. Tata je tad shvatio da živim u nekom nerealnom svijetu pa me posjeo na tvrdu stolicu i grubo skinuo moje ružičaste naočale:

“Laura, nije svijet baš tako idealan kakvim ga zamišljaš. Biti vojnik nije posao već način života. Jednom vojnik, uvijek vojnik. Moraš znati i to da je svijet jedna psihološka igra. U vojsci i ratu nema uvijek pravde. Nekad zažmiriš na nepravdu jer moraš. Nekad biraš ono manje zlo, jer nekad jednostavno nema onog dobrog i ispravnog.
Misliš li da je herojstvo nositi uniformu? Laura, ne čine te herojem odore niti tvoje zanimanje.
Prije svega budi čovjek. To je jedino važno. Ne gubi vjeru u ljude i zadrži čovječnost u sebi kad odrasteš. Svijetu ćeš više biti od koristi ovakva nego što bi bila da hodaš okolo u uniformi. Nisi ti za uniforme, budi čovjek bez nje, budi heroj i kad te ne vide!”

I bio je u pravu. Danas znam da svatko od nas ima junačko srce koje će ga kad tad negdje odvesti. Ne trebaš biti vatrogasac niti doktor da bi zaslužio titulu heroja, jer nismo svi sposobni utrčati u vatru kako bi je gasili, niti smo svi sposobni obaviti transplantaciju, ali smo sposobni činiti dobra djela svaki dan. Ne čekaj da te vide pa da ti zahvaljuju. Heroji nikada ne traže “hvala”. Oni očekuju da zauzvrat i ti učiniš dobro.

Heroji su svugdje oko nas. Heroji su doktori i medicinske sestre, heroji su njegovatelji u staračkim domovima. Heroji su tete u vrtiću i dadilje. Heroji su učitelji. Heroji su vojnici, policajci i zaštitari. Heroji su roditelji. Često ih ne vidimo, a trebali bi.

Heroji su oni ljudi koji ustaju u 4 ujutro i idu čistiti ulice kako bi građani uživali u čistom gradu i kako bi zarađivali od turizma. Ti zagadiš, oni počiste, a ti im se pritom narugaš, zaobilaziš ih kolutajući očima.
Počni gledati oko sebe, ali i srcem, ne samo očima. Budi zahvalan na svakom heroju iz sjene, cijeni ih i biti ćeš na dobrom putu da postaneš jedan od njih.

 

---

Foto: Pexels