Ples s vragom

Hedonizam, pa’ je, utilitarizam, doša je, ajme!

Igor Orešković

Naslov je prozirna referenca na značajne prošle režime, a uz to posuđuje i ritmičku strukturu pjesme Che Guevara i manistra u suvo, ali nema veze.

Primijetio sam kako se u zadnje vrijeme, bar u svojoj glavi, ponašam kao mesija antinihilizma i kako su mi značajni fenomeni, priče i korisnost do mjere kako se svako toliko nađem kako koketiram sa psihološkim, mitološkim i religijskim motivima u nadi pronalaska nekog značenja. Kako se ponašati?

Di mi je bio taj stav kao balavcu? Od 15. sve do rekao bih, 25. godine života recept je bio živio hedonizam! Bez brige i pameti. Samouništavanje s povremenom primjesom instalacije nekog znanja u glavu, više kao posljedica studiranja nego kao želja za ičim.

Ni ulcerozni kolitis (upala debelog crijeva) u 20. nije pomogao. Čovjek bi pomislio kad ti netko kaže “Ej, tijelo ti jede samo sebe.” kako bi to ostavilo nekog traga na želju za preživljavanjem.

Haha, dobar vic. Ne, pobjegao sam. Sjećam se kako mi je najveće ohrabrenje bilo kad je neki specijalist ustvrdio kako ne moram uopće prestat pušit jer pušenje navodno, kad se smanji upala pospješuje oporavak crijevne flore i faune. Zdravi cinik bi rekao “Ha, moš mislit.” Bolesni cinik, koji se ne želi odreći hedonizma, u prijevodu ja, zaključio je kako je puno logičnije držati se opskurne teorije jednog lika čije je tijelo vjerojatno takvog metabolizma da može jesti čavle.

Začuđujuće, vrlo brzo sam se oporavio, kortikosteroidi i domaća kuhinja vratili su me u igru za manje od godinu dana, ali gušila me sva ta samokontrola. Ajme kako sam bio presretan kad sam shvatio da opet mogu jesti sav taj fini junk food, i piti svoje omiljene otrove.

Prvi korak bili su najbolji prijatelji kava i cigareta. Ako svaki put kažem s više mlijeka, sigurno mi neće biti ništa. Pa hamburgeri, cheeseburgeri, kebab i sve bajne više dana za redom servirane jedne te iste divote studentske menze. Mmm.

Najbolji prijatelj sa studija Željko i ja nerijetko smo uzimali i po dva menija za obrok, sav taj divni bolonjez i polpete. Znali smo da je smeće, ali ako ga se zalije sa colom ili spriteom taman je prava uvertira za maslac party na katu. Većina kolača bila je na istu foru iako su imali zanimljive nazive tipa ekleri, kolač od sira, voćni kolač, kolač od banane, dobrim dijelom prevladavale su kreme od maslaca, slatkasta tijesta i čokolada za kuhanje. Barem dva ili tri kolača bio je standard i neizostavni socijalistički makijato koji se kvalitetom mogao mjeriti sa onim kad te konobar na starom aparatu za kavu prevari pa ti dva puta pusti vodu kroz istu mjericu. Nema veze, WC je bio blizu, a pošto se ipak radi o restoranu higijena je bila koliko toliko postojeća. Loša kava i filter 160, meko pakovanje, raj na zemlji.

Mislim da sam se do 23. u potpunosti vratio u “Ne može nam niko ništa!” fazu. Sjećam se jednog koncerta u staroj tvornici papira. Kako je to već išlo rutinski u Rijeci hrpa anti-mainstream izvođača uzela bi dio Hartere i dio večeri za sebe i promovirala svoj bunt i želju da nikad ne dospiju na TV i u nijedne novine jer je to za pičke. Možda se negdje uvukao i Let 3 ne sjećam se više. Uglavnom završio sam s ekipom na nekim ska veseljacima i bilo je baš dobro.

Nikad me što se zabave tiče nije previše vodila vrsta glazbe, bilo je bitno da su dragi ljudi tu, a bili su i to odsvakuda; domorodci, Ličani, Primorci, Dalmatinci, par Međimuraca i neke Slavonke, milina. Trovali smo se pomalo po standardnom receptu “Ne možeš, ne možeš pendrekom po leđima, kol’ko mogu ja, popit bambusa!” sve dok se nije pojavio veliki gurman iz Crikvenice Đuro.

Đuro ima neke korijene u Lici i baš je ispalo kako slavi rođendan te večeri. Tog momka su, iz nama teško objašnjivih razloga, uvijek pratile tripice i rakija. Te večeri nije bilo tripica, vjerojatno jer je negdje zapelo pri organizaciji, ali ona je bila tu; prava lička domaća šljivovica, bio sam van sebe od sreće. Mislim da se radilo o bocunčiću od tri litre koji smo laganini ispijali do ranih  jutarnjih sati u pauzama, unutra- van, unutra – van iz koncertne dvorane.  Nitko nam nije mogao ništa, osim sutrašnjeg mamurluka, ali nema veze.

A žene ajme, bio sam zaljubljen u tom periodu u jednu čistu desetku (od deset). Bella biondina, balerina, elokventna a blagoslovljena putenošću i oblinama pa di ću jadan. Žena je bila skroz pristupačna, kako to već biva sa Splićankama al nakon što bi joj rekao bok mozak bi mi se takvom lakoćom ispraznio i ne bi ostalo ništa, baš ništa. Gledao sam u nju i upijao milinu u divljenju bez mogućnosti ikakve smislene reakcije osim da uz otvorena usta još počnem i sliniti. Nakon previše sjaja morao sam spustiti pogled u pod jer bi se vjerojatno na kraju onesvijestio. Mislim da me par puta i fizički malo prodrmala jer je mislila kako mi nije dobro. Pošto smo studirali zajedno dospjeti na kavu bilo je dosta lako ali toliko sam bolno bio svjestan kako ne dolazim u obzir kao realna opcija da su nam se svi razgovori raspršili u bezznačaj.

Najbolje je bilo kad je tu negdje bio i veliki galamdžija Hrvoje. Hrvoje je dragi prijatelj bez dlake na jeziku ali sa lijepim ženama pravi Johnny Bravo. Situacija bi se svela na “E beba, dobre dude!” I probao bi ih dodirnuti. Ili bi pri kavalirskom odmicanju stolice od stola u trenutku kad bi se žena oslobodila i prijateljski mu zahvalila ulovio dotičnu za dupe. I od tog trena nadalje snađi se druže. Šovinist, divljak, seljačina, kreten, mizantrop, svakakvi epiteti prelamali bi se preko divnih usta naših kolegica a Hrvoje je uživao. Svako toliko pogledao bi u mene i zločesto podigao obrve oduševljen kaosom koji je prouzročio. Bio je elokventan i dosta zgodan ali svjesno je glumio gada baš u inat, čim ljepša djevojka, trudio se prezentirati kao veći kreten. A ja nisam mogao ne uživati u njegovoj dječjoj zaigranosti, jedino kad bi stvarno prevršio mjeru zauzeo bi se za djevojke ali u tom trenu su mu već bile spremne opaliti šamar i otići tako da i nije bilo neke koristi. Niš koristi od ovoga, vrlo brzo me je prokužila bella biondina i našla si pjevača.

Povratak u Otočac smirio je malo razuzdanog hedonista i krenula je moja duhovna obnova i odrastanje još da nisam bio toliko prokleto lijen. Pružila mi se divna prilika raditi u struci, opcija koju sam ranih studentskih dana smatrao dnom dna.

Prva godina na poslu bila je vrlo stresna, vatreno krštenje sa trogodišnjim usmjerenjima u koje se pripravnici bace bez obzira na nepisano pravilo kontinuiteta. Borio sam se s tim momcima i djevojkama svim oružjima i polako sam počeo spoznavati nužnost elementa tiranije kako bi svi skupa mogli funkcionirati. Počeo sam shvaćati kako je ustvari moj posao da budem taj tiranin. Već je duga godina bila nešto lakša, usprkos dosta slaboj opremi u jednoj od učionica u kojoj sam radio, notornoj dvojci, u kojoj je bio blagdan ako radi 5 od 15 računala, primjećivao sam kako ukoliko barem držim disciplinu u razredu postoji šansa da djecu nešto i naučim.

Otrcano, znam ali istinski sam sve više i više volio svoj posao. Ponekad zbog djece jer su sami od sebe fenomeni i ne mogu ne biti zanimljivi. U zadnje vrijeme doduše sve više zbog svog tog mrtvog neiskorištenog potencijala koji leži okolo i koji mogu, sad kad već imam uspostavljenju tiraniju, prenositi na nešto slobodniji i zaigraniji način.

Još jedna stvar, sad već otrcano na n-tu potenciju, radim s toliko kvalitetnim ljudima da mi je istinski užitak ići na posao. Da me je netko pitao prije 10 godina, s kakvim ljudima bi volio raditi vjerojatno bih rekao ne znam. Sad znam, s ovim ljudima.


Foto: pixabay.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u