GORAN STJEPANOVIĆ: “Nakon igranja u filmovima, teško mi je zamisliti da se moram baviti nečim drugim”

Hrvatska ima mnogo poznatih ljudi iz svijeta filmske industrije, ali rijetki su kaskaderi svijeta Hrvati. Mi smo pronašli jednog u Torontu, porijeklom iz Osijeka.

Goran Stjepanović, kaskader je iz Osijeka koji je svoju svijetlu budućnost pronašao u Sjevernoj Americi. Igrom slučajnosti ali i namjere, od vrhunskog svestranog sportaša s fakultetskom diplomom, nastao je kaskader koji se može pohvaliti ulogama u seriji “Nikita” i blockbusteru “Pompeii”, te još mnogim ulogama glumca ili kaskadera svjetskog glasa. Razgovarali smo s gospodinom Stjepanovićem, a što nam je rekao čitajte u sljedećim retcima.

Kako je iz Osijeka doći u Sjevernu Ameriku?

Kako ne bi bilo zabune, ja nikada nisam glumio u Hollywoodu, nego u Hollywoodskim filmovima koji su se snimali u Kanadi. Inače je Osijek lijep grad, al sam se odlučio za nove izazove i dolazak u Sjevernu Ameriku bio je dobar izbor. Naravo da se u početku susrećete sa puno poteškoća, ali sam imao ciljeve i znao što želim, te tako postigao neke rezultate.

Kada ste otišli iz Hrvatske i zašto?

U 2005. godini sam se odlučio preseliti u Sjevernu Ameriku i unazad deset godina živio u Torontu, Miamiju i Los Angelesu. Pravi razlog moga odlaska u Sjevernu Ameriku je bilo dodatno usavršavanje u borilačkim vještinama. I to sam u potpunosti ostvario, te postao prijatelj sa nekoliko vrhunskih svjetskih stručnjaka u borilačkim vještinama i te puno naučio od njih.

Bavili ste se mnogim sportovima. Tenis, košarka, vaterpolo, borilačke vještine, nogomet,… Kako je to biti svestran? Koji Vam je najdraži sport od svih koje ste probali?

Najdraži sportovi kojima sam se bavio su borilačke vještine i šah, ali mi je žao što se nikada nisam aktivno bavio odbojkom. Kada me pitate o svestranosti, moj fokus je uvijek bio na borilačkim vještinama, a ostalim sportovima sam se bavio kao dodatnom aktivnošću. Iskreno, volim timske sportove više nego individualne. Ne znam kako je sada, al kada smo mi bili mladi imali smo puno vremena; škola, učenje, igranje vani koje je znalo trajati satima i u mome slučaju – treninzi. Naše vrijeme je tada bilo maksimalno ispunjeno, a opet smo imali vremena.

Borilačke vještine ste posebno voljeli. Koje i s kim ste trenirali? Uzor u tom sportu?

Kako bi mogao biti vrhunski u svojoj izvedbi i znanju odlazio sam trenirati samo kod najboljih svjetskih instruktora. Nisam želio gubiti vrijeme po drugim klubovima, iako i tamo ima dobrih instruktora. U Torontu sam trenirao sa Grand Masterom Jong Soo Park (9. dan) koji je jedan od napoznatijih imena borilačkog sporta, i sa Vladimirom Vasilievim, vrhunskim instruktorom ruske “Systeme”, te bivšim pripadnikom ruskih specijalnih jedinica “Spetzna”, u Los Angelesu sam trenirao i sa Bas Ruttenom, UFC šampionom, vrhunskim instruktorom i glumcem, Dan Inosantom koji je igao u filmu “U Zmajevom Gnijezdu” sa Bruce Leejem, Simon Rheejem – glavnim glumcem u filmu “Najbolji Među Najboljima”, na Floridi sa vrhunskim instruktorom Masterom Giovani Rosariom (8. dan) koji je također ostavio odličan dojam na mene i brojnim drugim. 

Bili ste i trener kickboxing reprezentacije Hrvatske? Što kažete na stanje u tom sportu na našim područjima?

Bio sam trener reprezentacije jedne od disciplina kickboxa od 2000 do 2005. Kickboxing u Hrvatskoj je dobro organiziran i u vrijeme mojih prijatelja koji su bili predsjednici saveza; Josipa Cerovca, Predraga Znaora i sadašnjeg Tomislava Bilandžića. Veliku ulogu u samom razvoju je imao i Romeo Desa. Prije njih je takoder bio dobro organiziran, al tada nisam bio njihov član, tako da ima još puno imena koji su pridonijeli promociji kickboxinga. Ali na svjetskom nivou su ipak najzaslužniji Branko Cikatić, Mirko Filipović, Sinisa Andrijašević, Marko Zaja itd.

Nakon svega otišli ste u inozemstvo. Iz predanog sportaša postali ste ozbiljni kaskader i glumac. Jeste li u mladosti ikad mogli pomisliti da ćete glumiti u Hollywoodu?

Imao sam želju igrati u filmovima, al to sam smatrao skoro nemogućim. Kada mi se pružila prilika, odlučio sam se posvetiti kaskaderskim treninzima, mačevanju, jahanju, radu sa oružjem, raznovrsnim treninzima i borilačkim vještinama. Naravno s obaveznim radom na glumi. Većina kaskadera zapostavljaju rad na glumi i to nije dobro. Iako imam podjednak broj kredita i u kaskaderstvu i glumi, te dobar progres, rad na sebi mora biti svakodnevan. Znate, mi u filmu ne možemo utjecati koliko ćemo dobiti posla i kada ćemo raditi, jedino što možemo je biti spreman na priliku koja se pojavi, te ako vas izaberu da budete vrhunski u svojoj izvedbi i odradite ono sto je traženo od vas. To je jedini način da vas ponovo zovu na Set.

Družite li se u Sjevernoj Americi s Hrvatima? Koliko je čest hrvatski jezika na američkim ulicama?

Imam prijatelja koji dolaze sa naših područja. Najviše vremena provodim sa sarajevskim glumcem Jasminom Geljom, poznatim iz jugoslavenske “Audicije”.

Nismo još spomenuli da ste i diplomirani inženjer. Kada ste stigli završiti fakultet i gdje? Bavite li se svojom strukom?

Završio sam fakultet u Osijeku i ne bavim se tom strukom. Inače jedino što me i zanima vezano za tu struku su istraživanja i rad na fakultetu. Ali nakon igranja u filmovima, teško mi je zamisliti da se moram baviti nečim drugim.

Jeste li čuli za Marijana Matijevića iz Like? Ima li i Vi jake ličke krvi?

Možda i imam, al koliko je osvajača prošlo kroz povijest našim područjima ne bi se začudio da imam i neke druge krvi za koje i ne znam.

Čuo sam za Marijana Matijevića i imam veliko poštovanje prema njemu. Kada već spominjete imena koja su svjetski poznata, želio bi napomenuti da je došlo do velikih poremećaja u vrednovanju i da bi pojedini mediji trebali početi mijenjati njihove interesne razloge objavljivanja u svrhu dobrobiti samog društva. Npr. postoji puno vrhunskih znanstvenika, književnika, sportaša i umjetnika koji bi trebali biti zastupljeni u medijima; da se nauči nešto od njih, da se vidi kroz koje su poteškoće prolazili na putu do uspjeha i kako su ih savladali, da se služimo nekim od njihovih primjera. I dalje se nastavlja davati na značaju izmišljenim ličnostima i ponekim TV glupostima gdje masa gleda nečije kreveljenje i čeka da se netko skine, pa do neshvatljivih tekstova o starletama i što je tko obukao. Žalosno je sto se ne njeguje znanje i ne daje značaj istinskom uspjehu, nego nebitnim i ponekad zaglupljujućim stvarima!

I za kraj, kada ste zadnji put bili u Lici? Ako niste, kada planirate?

Davnih dana. U ovom trenutku ne znam kada ću sljedeći put doći u Liku, al bi volio da to bude uskoro.