EGIPATSKA AVANTURA: Zalazak sunca na devi, “Muzej papirusa” i Cairo Tower

LIKACLUB

Prošlo je više od dva mjeseca od povratka iz Egipta. Prvi i drugi tekst Egipatske avanture bili su super čitani, a evo za treći se čekalo spuštanje dojmova i pronalazak vremena. Ako je netko nestrpljivo čekao treći dio Egipatske avanture, isprike na čekanju. Ali tko čeka – nekad i dočeka. Pokušat ću s par kratkih zanimljivih pričica nadoknadit vremensku odgodu i pomoći svakom tko bi možda išao na to ne tako daleko, ali svakako posebno putovanje.

U drugom tekstu stali smo kod Sakkare. Ulazak u Sakkaru nedaleko je Memfisa, poznatog najstarijeg grada Egipta koji je živio i prije Kaira. Nakon kontrole ulazimo u potpunu pustinju, vozimo se dvadesetak minuta i stižemo do najstarije (ili bar tako kažu) piramide na svijetu – stepenaste. Obilazak je bio dojmljiv jer tamo nema zaista ništa osim povijesti i hrama kulture. Kratka priča odnosi se na “poklon”. Ulaskom u objekt koji mi je izgledao hram, a zapravo je prolaz do kompleksa Sakkare, pojavilo se nekoliko ljudi koji skriveni od jakog sunca prodaju sitne suvenire. U nekom trenutku dok smo Rasha i ja prolazili, upitala me hoću li uzeti “prospekt” o piramidi. Mirne duše sam uzeo i nastavili smo dalje. Obilazak, fotkanje, i mislim si idemo na ručak. Međutim, pri povratku mi kaže 10$ je taj prospekt. Pomalo šokiran, vratih besplatni prospekt. I naučih – ništa u Egiptu nije besplatno, ništa! Fotkanje je bilo “skok” fora, ali kao što vidite nisam baš uspio, nisam taj tip ali bio je godišnji pa reko ajde da bar imam pokušaj.

egipat

Nakon Sakkare obišli smo Memfis, ručali u lokalnom restoranu, te otišli do trgovine papirusa te trgovine parfemima. Kupio sam papirus-poklon, pa parfem-poklon. Mislio sam da je riječ o razgledavanju muzeja i parfema, međutim pokazalo se da su to trgovine u kojima razgledavate, slušate, a onda morate kupiti. Da, morate. Zapravo ne morate. Ne morate ukoliko ne želite da… ne znam, vam bude superneugodno. Takva je atmosfera bila. Da se razumijemo mirisi su bili prefini, papirusi prekrasni, ali nije to muzej. To su trgovine u kojima morate nešto kupiti, ali vam to nitko neće reći. Priča s muzejom papirusa zaista je posebna.

Papirus – “Ma ništa, samo zgužvajte”

Unutar tog muzeja – trgovine, prvo vodič – prodavač pokaže postupak kako se radio papirus. Fascinantno. Od trokutaste biljke (sveta biljka jer nije standardno okrugla već baš trokutasta) koja se narezivala na duguljaste “papiriće”. Zatim bi se ti papirići mrežasto slagali jedan uz drugi, te prešali nekoliko tjedana. Što bi prešanje duže trajalo, to je papir(us) bio skuplji i duže trajao. Tehnologija je uživo predstavljena i objašnjenja, i to zaista fascinira. Osim toga, postoje dvije vrste papirusa. Onaj koji se slaže mrežasto jedan preko drugog, i onaj koji se slaže ravno paralelno jedan uz drugi. Razliku je pokazao vodič – trgovac. U ruku vam da mrežasti papirus (naravno potpuno završen proizvod papirus) i kaže da ga zgužvam. Mislim si – “hm, sigurno? Koliku ću štetu napravit?” Kaže on – “Ma ništa, samo zgužvajte.”. I stvarno, zgužvam papirus i vratim mu u ruku. On ga izravna i papirus je ravan.  Poanta – kvalitetan papirus (mrežasti) nemoguće je zgužvati, stari Egipćani proizvodili su najviše ovu vrstu papirusa, i iz tog razloga puno zapisa je sačuvano, jer su bili napisani na mrežastom papirusu.

Nakon tog postupka, kad je vodič – prodavač siguran da ste oduševljeni pameću i metodama izrade papira njihovih (i naših) predaka, kreće prodaja. Vodi vas do jedne slike/papirusa, pa drugog, pa trećeg, pa na kraju desetog. Cijena se pregovara, svugdje je izložena cijena, ali možete se dogovoriti za cijenu ukoliko uzimate više toga. Uzeo sam samo jedan već na početku, i bio prilično tvrd orah svom vodiču – prodavaču. Međutim, ipak mi je uzeo nekih 300-400 kuna za taj jedan papirus. U međuvremenu mi je pokušao cijenu gurati za drugi papirus od 1000 kuna, ali ovaj prvi za 300-400 dobijem besplatno. I tu foru nije probao jednom, nego tako – desetak puta. Oni su sto puta bolji prodavači od Europljana, ako to gledamo čisto poslovno!

Evo i par fotografija iz muzeja pa idemo dalje.

Ovdje ću stati s kronološkim obilaskom Egipta jer bi o sedam dana zaista mogao pisati još desetak nastavaka Egipatske avanture, a toliko vremena nemate niti vi, a niti ja. Kroz ovaj posljednji tekst idemo na još par zanimljivih detalja. Kao dojmljive sam izabrao sljedeća tri; avantura s devom, pogled s prozora u Gizi, te obilazak Cairo Towera u centru Kaira.

Avantura s devom i zalazak sunca

Facebook mi je “planuo” kad sam se prvi put javio iz Egipta. To je bila fotka deve koju sam objavio nakon nekoliko dana boravka. Zaključio sam da će ta fotka najbolje ispričati priču lokacije, ali s druge strane, ima jedna priča s devom koju sam odlučio podijeliti sa svima, kako bi ako budete išli, čak nešto i uštedjeli. Ili bar pokušali uštedjeti.

Ono što svi turistički savjetnici preporučuju kao “must see”- zalazak je sunca kod piramida u Gizi na devi. I, tako ja drugi dan računam da imam “organiziranu devu”. Međutim, u odnosu na prvi dan kad je sve bilo “tip-top” u organizaciji, drugi dan organizacije nije bilo. Točnije, bila je neka verzija organizacije. Dolazim u dogovorenom terminu predvečer na recepciju hotela, pitam za devu, a gospodin s recepcije me izvodi pred hotel i preko ceste fućne jednoj od 20 devi (koje su svaki dan bile tamo). I dolazi “vodič”, preuzima me. Penjem se na devu koja kleči, ona se diže na visinu od cca 2,5-3 metra, i krećemo. Ljuljanje počinje. BTW. To me malo šokiralo, jer sam to mogao i sam organizirati za točno 0 egiaptskih funti, no dobro. “Svaka škola košta”.

I krenemo, vodič i ja zajedno na devi, šetamo/jašemo dobrih 45 minuta na devi. Ljuljanje na najjače. Usred puta, u nekom trenutku “prometna nezgoda”. Devi je preko noge prošla kočija koja je išla iz suprotnog smjera i ozljedila ju. Deva je poskočila, ali ostala na nogama. Vodič odmah govori da je bitno da ne krvari, ali s visine od 2 metra dolje to ne vidimo već nastavljamo. Usput smo u prometu sreli nebrojeno djece od 15-20 godina koji jašu konje, kočije za dvije osobe s ponekim turistom, i 0 automobila. Nema automobila u tom dijelu grada. Samo konji, kočije i deve. To je put koji ide uz rub zida koji opasava piramide u Gizi. Blato je, atmosfera seoska. Baš avantura, egipatska. Dođemo na lokaciju s koje se vide sve piramide, divota je… ali vidimo da deva krvari. Vodič je u sto problema, brine o krvarenju iako se deva ne uzbuđuje oko toga  (a možda i ne zna pokazat bol). Fotkamo se, s vodičem sam se raspričao, ljudski. Ispričao mi je kako je život u Egiptu težak, kako financijski tako i u općem društvenom smislu. Politika je odradila svoje, ali puno više nego u Hrvatskoj. Dugo bi bilo za pisati, ali dođe ti čovjeka žao. S druge strane njega je zanimalo kako sam se usudio putovati sam, zašto sam došao, kako je u Hrvatskoj i čim se bavim. Imao je veliki respekt prema samom mom putovanju, a pravi razlog leži u činjenici da Egipćani jako rijetko putuju. I putuju samo jako bogati Egipćani, srednjem sloju to nije pristupačno, a po njegovim riječima i jer je teško dobiti putovnicu. Sve u svemu, pogled “must see” je lijep. Isplati se potegnuti i ljuljati na devi dva sata za pogled zalaska sunca kroz piramide uz  egzotičnu devu. Na Facebooku je fotka s devom, a ovdje prilažem jednu koja me podsjetila na sliku koja mi je godinama krasila zagrebački zid stana. Konjanici uz zalazak sunca, s pozadinom tri velike piramide. Ovo je još jedan od onih trenutaka koje čovjek zapamti za cijeli život, san je postala stvarnost. Woooooow!

0-02-05-eb714ac37882f0cc2788c2fb33f70de43358efb2ea0fa463376cfe1a774ac4b5_full

I nakon dojmova, vraćamo se. Ulica prije hotela, uska, blatna, bez igdje ikog… deva staje. Vodič ju je zaustavio. I sad gledam… kaže – “znaš moj prijatelju, trebao bi uzeti bakšiš 100 funti”. Vadim 50 i kažem da samo to imam (jer sam unaprijed u hotelu zaključio da sam sve platio unaprijed i ne treba mi, a 50 je za bakšiš dovoljno), na što on strpljivo kaže – “da, ali bakšiš je 100”. Zamislite se sad na skoro 3 metra visokoj devi, s vodičem, u uličici, sumrak je i nema nikog. Ja se nisam zamislio jer to doživjeh. U tom slučaju sam rekao ok 100 ali moram u hotel. Tako je i bilo, čekao me ispred hotela da mu donesem bakšiš koji je imao svoju cijenu… eto, da i to znate.

Pogled s prozora i iz restorana hotela u Gizi

Iako je bilo ovako sitnih rubnih iskustava poput priče avanture s devom, postojale su stvari koje je teško prepričati i zato stavljam samo dvije fotografije pogleda iz hotela. Jedna od tih stvari je pogled iz sobe, iz kreveta. I pogled s vrha hotela. To je neprocjenjivo. Jedna je išla u Instagram Stories na LIKACLUB Instagram, a druga je tu prvi put.

 

0-02-04-d6b0efe39b3846a5ee057b56cb33f0e41a5e8483dcb8aa38a2e9ffccdd0abfe5_full 2

 

image1

Cairo Tower –  pogled na grad koji nema kraja

187 metara visok toranj u centru Kaira sagrađen je u doba Nassera i zovu ga “Nasserov Ananas”. Polovicom Egipatske avanture uzeo sam hotelski taxi i potegnuo “do grada”. Doduše sve je grad, ali recimo u smislu iz Gize do Kaira. Nekih pola sata vožnje i u centru Kaira dolazimo do nekoliko muzeja. Obišao sam ih sve, posjetitelja nije bilo a ništa se nije ni plaćalo. To su bili nacionalni muzeji, operni i slično. Kulturno uzdizanje. A onda sam u daljini vidio i famozni Ananas, pa krenuo.

ananas

Put pješke trajao je još nekih pola sata. Dolaskom podno Cairo Towera prvo ide pregled torbe, a zatim kupnja ulaznice. Cijena je za strane turiste nekoliko puta veća nego za domaće, a kad kupite onda se čeka red jer do vrha vodi samo jedan mali lift. I nakon kratkog vremena eto ga.

Na vrhu Kaira. Dojmljivo, zanimljivo i uzbudljivo. Ovo je bio onaj trenutak kad shvatiš da Kairo zaista ima preko 20 milijuna stanovnika i da je to zaista megagrad. Pogled na grad koji nema kraja s kojegod strane tornja ga gledaš. Piramide se sićušno vide u daljini… ispod je Nil koji prolazi kroz sami centar grada.

pogled kairo towerFullSizeRender

S tim pogledom na Nil završavamo Egipatsku avanturu na LIKACLUB-u. Nadam se da sam vam kroz tri teksta bar malo uspio prenijeti dojmove, a po mojoj procjeni napisao sam jednu desetinu doživljenog. Prvi godišnji koji sam u životu imao, naučio me puno stvari. Najvažnija stvar je da ne smijemo stalno živjeti u svom svijetu, naš svijet nas ograničava i nekad nam zatvara oči. Naš svijet je samo jedan mali komadić zemlje koji vrlo često nema nikakve veze ni sličnosti sa svijetom koji se nalazi tek par sati leta od nas. Ova avantura naučila me i da je Afrika potpuno drugačija od Europe, neusporediva u bilo kojem pogledu. Naučio sam i da se isplati odmoriti od posla, jer živimo jednom. Također, naučio sam da se isplati odmoriti od posla, jer smo kad se vratimo – produktivniji. Živimo za doživljaje. Hvala svima i pozdravljam! Šukran!


Izvor / Foto: Ante Fumić

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u