Dnevnik slučajnog prolaznika

Dom je tamo gdje je mama

Ivan Tominac

mom-1973778_960_720

Još prije dva tjedna otisnuo sam se put mora kako bih ohladio svoju uzavrelu glavu. Krenuo sam u pohod puštanja mozga na pašu. U ovim ludim godinama odmor poprimi jednu novu dimenziju, a cjelodnevna aktivnost rezultira umorom. Ono što imaš jesu sjećanja, a vjerujem kako su sjećanja najveća vrijednost koju donosiš. Zatomiš ih u sebi, a nekada prije no što pred večer zatvoriš oči odvrtiš film. Prisjećaš se ljudi, događaja, emocija i popratiš sve jednim gromoglasnim uzdahom zadovoljstva. Toliko sam htio i toliko ću imati.

Nerijetko polazeći s odmora ljudi odlaze u grču s pomisli na obaveze koje ih iščekuju u gradu njihova obitavanja, no kod mene nije bio slučaj. Ne ovoga puta. Imao sam osjećaj da je nešto počelo nagrizati moju emociju, pa sam se jutrom hitro digao i spremio svoje stvari. Sjeo sam za stol i popio svoju prvu jutarnju kavu, rezimirao sam svoje ostajanje i sa smiješkom na licu ispio zadnji gutljaj. Išao sam potražiti ono što mi nedostaje.

Autobusni kolodvor Rijeka. Autobus kasni pola sata, a kako živa prelazi 35 čekanje nije ugodno. Ljudi mahnito potražuju svoj autobus nesmotreno zabijajući se u druge putnike, nervoza se reže u zraku, a iz pozadine čujem psovke. Samo udahnem i uputim se prema svom autobusu. Sjedam na zadnje sjedište i bacam zadnji pogled na grad. Vratit ću se. Naravno da ću se vratiti. Iz mora stvari izmigolji se mobitel, uzimam ga i pozivam majku. Dočekat će me na kolodvoru. Nikada nisam imao problema priznati sebi da sam mamin sin. Majčino skute uvijek mi je bilo najdraže, a onda kada se osjećam nesigurno zaputim se u majčin zagrljaj. Tamo nađem sve što mi je nedostajalo. Majčin zagrljaj je mjesto na koje se nisam prestao vraćati i neću, neću sve dok dijelimo ovozemaljski život. Prošli puta ispričao sam priču o svojoj izgubljenoj Hrabrosti, no nisam ostao bez suputnika. Ostala mi je majka. Moj najsnažniji ratnik, ruka spasa i vjetar koji me tjera naprijed. Ne postoji poraz, postoji pokušaj i pobjeda. Tako me naučila.

Stižem na kolodvor. Majka je upala u gužvu i malo će kasniti. Nedugo zatim prelazim cestu, iščekuje me s druge strane. Raširenih ruku i zagonetnog osmijeha, onako kako samo ona zna i stižem…stižem na najsigurnije mjesto na svijetu. Tamo gdje sam vodio svoje najveće borbe. Tamo gdje sam odlučio da neću odustati. Tamo gdje sam rastao i tamo gdje još rastem. Majčin zagrljaj se ne prerasta. Tu sam najsretniji.


Foto: pixabay.com

Komentari

facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u