Čudo s Knežije pod okriljem Marije Pomoćnice

Prije dvadeset pet godina u Zagrebu je osnovan košarkaški klub neobičnog imena, Bosco. Nastao je u salezijanskoj župi Marije Pomoćnice na Knežiji, kao plod dugogodišnjeg sustavnog odgojnog rada s mladima u oratorijima, po čemu su salezijanci prepoznatljivi. U aktualnoj natjecateljskoj sezoni 2017./18. maleni klub koji funkcionira poput obitelji postigao je najveći uspjeh plasmanom u najviši rang natjecanja, u kojem će odmjeravati snage s profesionalcima i, u odnosu na njihov proračun, bogatašima Cedevite, Cibone, Zadra i Splita. Don Bosco, svetac i karizmatik, sigurno je ponosan na ove mladiće kojima je prvotni cilj preko sporta svjedočiti kršćansku vjeru. Srčano se boriti i ne popuštati, ali ne pobjeđivati pod svaku cijenu.

U jeku pedagoških rasprava u našemu društvu, počesto uvjetovanih svjetonazorskim pogledima, a kojima se nastoji stvoriti budućnost znanja i samo znanja, počesto se zaboravlja na osnove pedagogije. Pokušavamo ispraviti posljedice neprihvatljivog ponašanja, a ne bavimo se uzrocima, što je počesto sizifovski posao. U čemu je tajna i snaga don Boscovog preventivnog sustava? Što taj veliki svetac ima za ponuditi mladima danas? U crkvi ili na igralištu, svejedno.

Ivan Bosco rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco) u blizini Torina. U devetoj godini sanjao je san o svome poslanju, u kojem je pozvan na poniznost, jakost i odvažnost, što je obilježilo čitav njegov život, a 1827. napustio je rodnu kuću da bi radio i školovao se. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja, a 5. lipnja 1841. zaređen je za svećenika. Don Bosco 8. prosinca 1841. susreće Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao oratorij, koji postaje središte njegova djelovanja. Godine 1846. piše knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake. Godine 1854. predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu, a 1857. započinje pisati salezijanska pravila. Dana 18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s Don Boscom – broji 18 članova. Don Bosco 31. siječnja 1888. umire u Torinu, 1929. proglašen je blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja.

Preventivni sustav je najuzvišeniji izraz salezijanske pedagogije i duhovnosti. Sustav predstavlja srž Don Boscove odgojne mudrosti i tvori proročku poruku koju je ostavio Crkvi, privlačeći pažnju i priznanje brojnih odgojitelja i učenjaka pedagogije. Izrazom ‘preventivni’ naglašava se volja za sprječavanjem nastanka loših iskustava koja bi mogla izložiti pogibelji mladiće ili ih obvezati na duge i mučne napore oko ispravljanja loših postupaka. U izrazu su sadržane duboke intuicije, precizna opredjeljenja i metodološka mjerila kao: umijeće odgajanja u pozitivnom predlažući dobro u prikladnim i zanimljivim iskustvima, privlačnim zbog njihove plemenitosti i ljepote, umijeće koje čini da mladi rastu ‘iznutra’, naglašavajući unutarnju slobodu, boreći se protiv izvanjskih ograničenja i formalizama, umijeće pridobivanja srdaca mladih da bi ih se s radošću i zadovoljstvom oduševilo za dobro.

Don Bosco je u svrhu odgoja mnogo pridavao rekreaciji, športu, glazbi, kazalištu ili dvorištu, odnosno oratoriju- mjestu okupljanja, vjeronauka i molitve između igara i priča, mjestu susreta prijatelja gdje se život odvija u radosti. U spontanosti i radosti odnosa odgojitelj pronalazi načine djelovanja. Susret, da bi bio odgojan, traži stalan i dubok interes koji vodi do osobnoga poznavanja pojedinca. Riječ je o razboritoj pažnji prema željama, prosudbama, ograničenjima, životnim situacijama, društvenim modelima, težnjama i zahtjevima. Radi se o shvaćanju prijeke potrebe za odgojem savjesti, obiteljskom, društvenom i političkom osjećaju, dozrijevanju u ljubavi i kršćanskom poimanju spolnosti, kritičkoj sposobnosti i ispravnoj poučljivosti tijekom razvojne dobi i mentaliteta, imajući uvijek jasnu svijest da mladost nije samo prijelazno razdoblje, već stvarno vrijeme milosti za izgradnju osobnosti. Za njega je odgoj stvar srca i stoga u svojim metodama ne poznaje nikakvu prisilu. Prema don Boscu, ni u čemu nećemo uspjeti „ako nas Bog ne pouči umijeću i ne preda nam ključeve toga srca“. Upravo zbog trajnih vrijednosti koje promiče, sustav je i danas, stoljeće kasnije, itekako aktualan i životan.

Sadržaj preventivnog odgoja je raznolik- od učenja i igre do trčanja i šetnje. Don Bosco definira tri temeljne vrijednosti sustava: razum, vjeru i ljubaznost. Razum naglašava vrijednost osobe, svijesti, ljudske naravi, kulture, rada, društvenog života, odnosno vrijednosti koje su nužna baština čovjeka u njegovu obiteljskom civilnom i političkom životu. U preventivnom sustavu razum znači razborito i progresivno obrazovanje mladih, usmjeravajući ih prema životnoj stvarnosti i istinskim vrijednostima. Don Bosco provodi autentični kršćanski humanizam- sve ono što je osnova za shvaćanje razuma, pridaje veliku važnost ljudskoj osobi i njezinoj povijesnoj uvjetovanosti. Predlaže mladima jednostavan, ali zahtjevan program: pošten građanin, jer je dobar kršćanin.

Vjera označava transcendentnost njegove pedagogije. Religijska transcendencija je, kako reče sveti Ivan Pavao II., kamen temeljac don Boscove pedagoške metode. Odgojen i zreo čovjek je građanin vjernik koji u središte svog života stavlja ideal novoga čovjeka proglašena po Isusu Kristu i koji je odvažan svjedok vlastitih religioznih uvjerenja. Nije riječ o nekoj apstraktnoj religiji, nego o živoj vjeri, ukorijenjenoj u stvarnost, satkanoj od prisutnosti i zajedništva, osluškivanja i poučljivosti milosti.

Ljubaznost je poveznica razuma i vjere i njihova praktična primjena. Izražava se zalaganjem odgojitelja kao osobe potpuno predane dobru odgajanika, koja je stalno među njima, spremna prihvatiti žrtve i napore da bi ispunila svoje poslanje. Sve to zahtijeva istinsku predanost mladima i sposobnost za dijalog.

U don Boscovoj pedagogiji susrećemo kreativna organizacijska i metodička rješenja, koja i danas mogu biti i jesu inspiracija. U brojnim djelima i na različitim mjestima koja govore o preventivnom odgojnom sustavu može se doći do zaključka kako je taj „otac i učitelj mladeži“ bio izniman pedagog, koji je nadahnuće za svoj odgojni sustav crpio iz samoga izvora i pretakao ga u kršćansku djelotvornu ljubav, bit njegovog pedagoškog projekta.

Možda bi i naš školski odgojni sustav bio bolji kad bi stručnjaci malo više poslušali don Bosca. A košarka u Hrvatskoj sigurno će biti zanimljivija i plemenitija zbog salezijanskoga čuda s Knežije.